Ovih dana u Londonu je u tijeku Art Week, jedna od najznačajnijih smotri aukcijskih kuća, privatnih galerija i trgovaca umjetninama u godišnjem kalendaru britanske prijestolnice. Stoga je aukcijska kuća Christie‘s upravo sada odlučila staviti na dražbu, pored djela starih majstora poput Rembrandta, Van Dycka i Canove, ponuđenih kupcima vrlo dubokog džepa, i jedan ‘singl‘ bez etikete u jednostavnoj kutiji od oraha i bijelog hrasta, čija je vrijednost inicijalno procijenjena na šest stotina tisuća do milijun funti.
Kao što su čitatelji Jutarnjeg lista već imali priliku doznati, riječ je o unikatnoj snimci nove verzije pjesme Boba Dylana "Blowin‘ in the Wind", koju ju je američki bard snimio u ožujku prošle godine u Los Angelesu i Nashvilleu s gitaristom i producentom Josephom T Bone Burnettom, inače njegovim dugogodišnjim prijateljem i suradnikom, te dvojicom basista, Dennisom Crouchem i Donom Wasom, violinistom Stuartom Duncanom i Gregom Leiszom za mandolinom. Prijatelji i pojedini gosti aukcijske kuće, kao i nekolicina novinara, kritičara i ozbiljnih potencijalnih kupaca, proteklih su je dana mogli poslušati preko slušalica u dobro osiguranoj prizemnoj prostoriji Christie‘s-ove palače u King Streetu, gdje su je na audio sustavu McIntosh puštala dvojica zaposlenika. Premda su mi ponudili fotelju, ja sam je slušao stojeći, zatvorenih očiju, zaboravivši nakon prvih par taktova uvoda na sve osim glazbe u slušalicama.
Nova verzija pjesme (3.50 min.) gotovo je minutu dulja od one napisane prije šezdeset godina (2.48 min.) te objavljene nešto kasnije, u svibnju 1963., na albumu "The Freewheelin‘ Bob Dylan". Ponešto je i sporijeg tempa, a dionice svih instrumenata su podređene Dylanovu vokalu, oporom i nježnom u isti mah. Radi se o verziji akustičnog ugođaja, premda su, koliko sam uspio razabrati tijekom samo jednog slušanja, korišteni i električni instrumenti. Svakog poznavatelja starije verzije pjesme vjerojatno će iznenaditi izostanak Dylanovih dionica na usnoj harmonici, što su u znatnoj mjeri definirale karakter tog bez sumnje kanonskog glazbenog ostvarenja druge polovine 20. stoljeća. Unatoč tome, sugestivnost nove izvedbe nije ništa manja od one na spomenutom drugom studijskom albumu tada jedva dvadesetjednogodišnjeg Dylana. Pored majstorstva svih instrumentalista i Dylanova samosvojnog vokalnog fraziranja, tome doprinosi i izvanredna kvaliteta zapisa, koji zvuči prostranije i toplije od standardnih digitalnih i analognih formata. Pjesma je, naime, izravno snimljena na novi, ručno izrađeni analogni nosač zvuka, nazvan Ionic Original, čijim je razvojem T Bone Burnett bio godinama zaokupljen. Premda se radi o novom formatu, što navodno podnosi do tisuću preslušavanja bez gubitka kvalitete zvuka te nadilazi arhivske standarde, može ga se slušati na običnom gramofonu.
Na večernjoj dražbi 7. srpnja 2022. ovaj ‘singl bez B strane‘, kojeg su na poleđini potpisali Bob Dylan i T Bone Burnett, prodan je kao posljednji lot u nešto manje od pet minuta nepoznatom kupcu za milijun i dvjesto tisuća funti (zapravo za milijun četiri stotine osamdeset i dvije tisuće sa svim davanjima), što je znatno više od najvećeg očekivanog iznosa navedenog u Christie‘s-ovu katalogu. Tako je, po svemu sudeći, ova jedinstvena Dylanova snimka druge studijske verzije pjesme "Blowin‘ in the Wind" postala najskuplji zvučni zapis nekog glazbenog djela u povijesti.