Reći za Vlatka Stefanovskog da je gitaristički virtuoz isto je kao da kažete da je Zemlja okrugla. Više od četrdeset godina njegovo umijeće već je samo preporuka da se posluša uživo kad god je prilika, nastupao sam, sa svojim prijateljima poput Miroslava Tadića, sa Zagrebačkom filharmonijom ili, kao nekoć, a zapravo donedavno, u nekoj od postava benda Leb i sol.
Prilika je bila i u srijedu navečer: nastupio je u sklopu festivala sv. Marka, ispred zagrebačkog HNK, s uobičajenim repertoarom koji uključuje i “klasiku” poput “Jovano, Jovanke” i hitove kao što su “Skopje” (... ima mikroklima), “Čukni vo drvo” ili “Čuvam noć od budnih” – koja je, kako sam reče, najpopularnija njegova pjesma, sudeći barem po broju klikova na YouTubeu. Publika je bila i počašćena “Uspavankom za Radmilu M.” Bijelog dugmeta (koju on svira i na albumu) te glavnom temom iz filma “Gipsy Magic”, koju je Stefanovski i otpjevao, kao uostalom i sve druge vokalne dionice izvedenih pjesama.
Solo koncert Vlatka Stefanovskog, s izmjenama akustične i električne gitare, uz solističke dorade i razrade evergreena grupe Leb i sol (“Uči me majko, karaj me”, “Bistra voda”), bio je jedan od rijetkih rock događaja kojem je, s obzirom na prostor ispred i oko HNK, mogao prisustvovati priličan broj ljudi, jer je razglas bio dobar i jer je buka s okolnih ulica bila zanemariva. Iako održan pod vedrim (toplim) nebom, nastup jednog od najvažnijih imena novog vala, ali i balkanskog world musica, čija je popularnost u Zagrebu uvijek bila postojana, bio je u stanovitom smislu intimistički koncert, tj. susret publike i gitarista “jedan na jedan”, sa svim prednostima neposredne komunikacije kakva je, u njegovom slučaju, bila viđena i u Lisinskom, no u ovoj prilici je neformalnost konteksta izbrisala svaku uštogljenost. Svakako sjajan open air koncert u doba smanjenih očekivanja od kulturne ponude, u kojoj se kao jedan od vrhunaca ljeta pokazao upravo Vlatko Stefanovski.
Inače, njegov proslavljeni sedamosminski takt iz “Jovano, Jovanke”, poznat širokoj publici po neizbježnom pozivu da se pridruži u brojanju “jen’-dva-tri, jen’-dva, jen’-dva” (toliko poznat da je svojedobno kružio i vic, da Vlatko Stefanovski naručuje sedam osmina bureka), bio je obogaćen 9/8-skim i 11/8-skim taktovima (“Kalajdžijsko oro”) a i raznim drugim vratolomijama kao što je sviranje “picikata” neposredno uz kobilicu odnosno iznad pickupa. Ipak, i ovaj put su najbolji dijelovi, očekivano, bili kad Stefanovski zatvori oči, što redovito čini u solističkim pasažima koje izvodi besprijekorno, precizno, još od prvih dana kad se pojavio na sceni, sredinom 1970-ih, kao mlađahni gitarist najpoznatije makedonske grupe.