Blagdansko vrijeme uvijek je posebno intenzivno za svirače i ostale suradnike Zagrebačke filharmonije.
Nakon prošlotjednog koncerta s velikim Ivom Pogorelićem, orkestar se priprema za Božićni koncert 13. prosinca s Ninom Badrić, Vannom, vokalnim ansamblom Husar&Tomčić i dirigentom Ivanom Hutom, nakon toga sudjeluju u humanitarnoj akciji “Moja učiteljica zove se nada” na kojem će im se priključiti Oliver Dragojević, a potom slijede tradicionalni Filharmonijski bal i gostovanje u Slazburgu na prvi dan nove godine.
Pitanje autoriteta
David Danzmayr, koji je oko godinu dana na poziciji šefa dirigenta velikog orkestra, rođen je i prvi dio života proveo u Salzburgu, zbog čega mu je posebna čast što su u njegov grad pozvani već treću godinu za redom. “Trudim se da mi svaki koncert bude jedinstven, ali bih lagao kad bih rekao da mi nije posebno drago što opet idem u svoj grad. Tamo sam slušao svoje prve koncerte i počeo sa studiranjem, nakon čega sam otišao u inozemstvo, pa mi je vrlo zanimljivo vratiti se s tom perspektivom, uvelike drukčijoj od one kada sam tek otišao”, kaže Danzmayr, te nadodaje da se nada da će skupa s orkestrom iznova pokazati koliko dobro mogu svirati.
Iako je vrlo skroman po tome pitanju, mladi maestro je svjestan da je orkestar prilično napredovao otkada je s njim uspostavio stalnu suradnju. “Ne želim uzimati sve zasluge sebi. Važnu ulogu imaju svirači, ali i drugi dirigenti koji rade s Filharmonijom, poput maestra Kitajenka. Orkestar je bio dobar kada sam ga preuzeo, a sada je još bolji. Zajedno smo rasli. To je poput braka - na početku je vrlo neizvjesno, ne znaš kako funkcionira koji svirač, no kasnije se upoznate i sve se lakše razumijete, što je predivno”, objašnjava dirigent.
Sa Zagrebačkom je filharmonijom prvi put surađivao kada su mu bile 34 godine. Unatoč činjenici da je vrlo mlad, kaže da ga to nikada nije značajno sputavalo u poslu i uspostavljanju autoriteta. “Sve ovisi o orkestru, a Zagrebačka filharmonija je takva da će dati priliku da se iskaže svakom dirigentu s kojim rade. Vrlo sam otvorena osoba, volim razgovarati s ljudima i družiti se, pa se glazbenici ponekad iznenade kada me vide u strogom izdanju i kada želim disciplinu.
Ipak, to je nešto na što se s vremenom navikne”, kaže Danzmayr, te nadodaje da se njegov pristup uvelike promijenio otkada je postao šef dirigent - kada surađuješ s orkestrom samo za jedan koncert, ne moraš gledati na cijelu sliku, dok pozicija u kojoj imaš vlastiti orkestar zahtijeva puno širu perspektivu.
Pijanistički počeci
Prije no što se okrenuo dirigiranju, svirao je klavir, što je ostavilo utjecaj na njegovu daljnju karijeru. “Kao pijanist osjećam da se mogu kvalitetnije povezati sa skladateljem. Većina njih je prvo pisala skladbe za klavir pa ih pretvarala u verzije za orkestar. Imamo osjećaj da mogu otići korak unazad, pa note uvijek u glavi najprije pretvaram u pijanističku verziju - kao da mogu lakše shvatiti što je skladatelj mislio, osjećao i čuo prije no što je počeo razmišljati o orkestru”, objašnjava.
Naporan posao
Prisjetio se vremena prije no što je postao dirigent te kada je kao dijete maštao o tome da je posao kojim se sada bavi glamurozne prirode. “Prije 50 godina je bilo puno drukčije. Dirigenti su bili veliki autoriteti, a danas nema mjesta za ikakvu diktaturu. I dalje postoji hijerarhija i pravila, ali i mi u filharmoniji živimo u demokraciji”, objašnjava te dodaje da je posao dirigenta iznimno naporan i iscrpljujući. “Za bavljenje ovim poslom potrebne su dvije stvari - puno discipline i malo ludosti.
Ja sam takav bio još kao dijete - znalo se dogoditi da budem pretjerano aktivan i nitko me ne može iskontrolirati, a nakon toga bih sjeo i satima radio nešto za što je potrebna velika koncentracija, na primjer radio matematiku ili slušao glazbu. Iza svega stoji jako puno rada. Mladim dirigentima uvijek kažem da odmah odustanu ako misle da je lako. Ovaj posao ponekad može biti vrlo usamljenički, pa je uvijek dobro imati neki ispušni ventil ili taktiku za opuštanje”, kaže Danzmayr.
Jedna od stvari na koje se fokusirao otkada je u Zagrebu je povezivanje Filharmonije s mladima - što u smislu pomlađivanja orkestra, tako i u smislu privlačenja mlade publike. “Mislim da sam ja, iako sam mlad, među starijima u orkestru. Mladima treba dati repertoar koji im je zanimljiv, atraktivan, otvoriti se 21. stoljeću. Mladi mi ponekad govore da za koncert klasične glazbe treba biti posebno odjeven, imati predznanje o glazbi i biti pomalo elitistički nastrojen. To nije istina. Klasika je poput rock ili bilo kojeg drugog koncerta. Treba samo doći i prepustiti se emociji”, kaže maestro.