Osnovan malo uoči rata, beogradski (alter) rock-sastav Kanda, Kodža i Nebojša nije imao priliku postati velik na ex-Yu prostoru kao neki njegovi prethodnici. Šteta, jer KKN su vlasnici barem tri albuma koji su uvelike definirali suvremeni beogradski rock-zvuk; drugog po redu "Igračka plačka" (1998.), četvrtog "Prekidi stvarnosti" (2005.) i šestog "Manifest" (2011.), a ni ostali im nisu loši. Odbljesci novog vala, psihodelije, roots-rocka, ali i utjecaji reggaea, heavy metala i jazza možda su KKN učinili relativno teško prihvatljivim široj publici, a to stoji i za plačljivi vokal Olivera Nektarijevića koji ili volite ili ne podnosite.
Kako spadam u one koji ga vole i cijene, obradovao me novi album "Beton" na kojem KKN zvuče svirački čvršće i stilski čišće, koherentnije i energičnije nego na nekim ranijim izdanjima. Uz to, Oliver je pjesnički ostao vjeran promišljanju (vlastite) egzistencije; kako preživjeti nepodnošljivo težak svagdan, ne slomiti se dok te drugi gaze, ne prestati nadati se boljoj budućnosti koja, eto poveznice sa Šumskima, nikako da nam stigne. Oliver je vrsni kroničar Beograda u proteklih četvrt stoljeća, ali i istančani romantičar koji ne pristaje na bezizlaznost čak i kad pravog ili dobrog izlaza nema.
Takav je i na "Betonu", esencijalnoj (beo)gradskoj rock-ploči u čijoj uvodnoj i naslovnoj pjesmi priznaje da se sprema pasti i udariti glavom u isti, da bi nam malo potom u impresivnoj "Antonius Block" dao do znanja da je kadar plesati na rubu smrti, dokle god vjeruje u "Muziku, mir i ljubav", što mu pomaže da na koncu, unatoč svemu, može otpjevati "Sad mi je dobro". Ta posljednja skladba potvrđuje Oliverovu izdržljivost, baš kao i ustrajnost njegova benda koji je opstao i kad je bio u undergroundu i kad je snimao za PGP RTS.
A muzika koju KKN kotrlja iza emotivnih Oliverovih stihova i nezaboravnog glasa, kako dobro zapaža kolega i prijatelj Dragan Ambrozić, jako je bitna za "pričanje (Oliverovih) priča" te se može dovesti u vezu "i s Television i s Crazy Horse i s Hüsker Dü" te s gomilom bendova unutar tog imaginarnog trokuta.
Pritom KKN uvijek ostaju prepoznatljivi i teško izravno usporedivi s bilo kime pa tako i s Partibrejkersima i EKV, a to je jako važno. "Biti svoj, biti poseban", rekao bi Cane i baš je to linija koju slijede KKN, bez obzira na to s kojim žanrovima koketirali jer i na "Betonu" ima intrigantnih uklizavanja u psihodelični, funk, classic i alter-rock uz koje Oliver tako sugestivno i melodiozno pjeva, što je više izuzetak nego pravilo na današnjoj srpskoj rock-sceni.