Dan državnosti opet je pomaknut pa smo ga ove godine ponovo slavili 30. svibnja, ne više 25. lipnja, a mogli bismo i 15. siječnja, no mnogo bitnije od samoga datuma je pitanje što na taj dan slavimo, odnosno kakva je Hrvatska čiji Dan državnosti obilježavamo.
Je li onakva kakvom smo je zamišljali kada smo na referendumu o neovisnosti glasali za odcjepljenje od Jugoslavije i kada smo gledali snimke konstituiranja prvog demokratski izabranog višestranačkog Sabora? Ili je posve drugačija od naših zamisli i snova o tome kako ćemo urediti - kako se tada govorilo – samostalnu i suverenu Hrvatsku?
Trideset godina je kratak vremenski odsječak u povijesti nacije ili države, no ipak dovoljno dugačak da zaključimo jesmo li mogli bolje. Svatko od nas zna odgovor na to pitanje, baš kao što svatko od nas ima vlastitu ideju o tome na koji je način Hrvatska mogla postati uspješnija države. Moj stav je da bi je uspješnijom stvorile lijevo-liberalne politike i vlasti koje kao takve uglavnom nismo birali. Još je važnije prisjetiti se rečenice J.F. Kennedyja “ne pitajte što vaša zemlja može učiniti za vas – pitajte što vi možete učiniti za svoju zemlju”, ali i upitati koliko je ova država na usluzi i pomoći svojim građanima, kao i shvatiti da “svaki narod”, pa tako i hrvatski, “ima vlast”, a i državu, “kakvu zaslužuje”.
Razmišljajući o pjesmi za današnju kolumnu – u želji da Hrvatska bude bolja i uspješnija, pravednija i pravičnija, prosperitetnija i efikasnija država te za život bolja i humanija zemlja – prva mi je na pamet pala “Tvoja zemlja” (1970, Kabiljo/Britvić) koju je tako lijepo otpjevao Vice Vukov. Odmah za njom i tridesetak godina starija “This Is Your Land” (1940) američkog folk trubadura Woddyja Guthrieja.
Nažalost, Hrvatska danas nije ni blizu zemlje o kojoj su maštali i pjevali Vice ovdje i Woody u Americi. Prečesto premnogi hrvatski građani ovdje više ne žele “graditi svoj dom”, a sve je više i onih koji Hrvatsku ne smatraju “stvorenom i za tebe i za mene” nego samo za “uhljebništvo” i “partitokraciju”. Prekratak je prostor da bi se i ovlaš pobrojalo zbog čega se većina hrvatskih građana u Hrvatskoj osjeća nezadovoljno, čak i ako rado priznajemo da se naša država u koronavirusnoj krizi pretvorila u efikasnu zajednicu. No čim je pandemija popustila, vratili smo se na staro, a pred nama su i izbori u čijoj se kampanji ne biraju ni riječi ni oružje, samo da se uđe u sabor.
Stoga mi je na pamet pala opora i rezignirana, turobna i teška pjesma “Ideology” engleskog folk-punk kantautora Billyja Bragga, napisana sredinom 80-ih o tačerijanskoj Velikoj Britaniji i objavljena na perfektnom albumu poučnog naslova “Talking With The Taxman About Poetry”, a čiji stihovi kao da opisuju Hrvatsku 2020. godine. Samo uz električnu gitaru Bragg nas opominje da nije dobro kad “jedan glas vodi naciju samo zato što je na vrhu” jer to što je na vlasti ne znači da je “njegova vizija jasna”. Kaže i da “glasove naroda ne žele čuti političari karijeristi” koji “moraju deklarirati interese, ali ne i službene automobile” te pita “postoji li nešto više od fotelje u parlamentu, osim da u njoj sjedi nečija guzica”. Najgroznije je što “najgori od tog ološa samo urlaju, iznad sudara ideologija” dok “milijuni strpljivih” koji su ih izabrali “očekuju da zauzvrat dobiju nešto više od poreznih nameta koje plaćaju”.
Dotle, pak, povlašteni “grade bogatstvo”, oslonjeni “na tajna rukovanja i sudove, burze i školska poznanstva”, zaklinjući se “bogu, kraljici i domovini”. Na koncu, “dok mi očekujemo demokraciju, oni nam se smiju u facu”, a dok “naši vapaji bivaju sve jači, njihov smijeh biva sve glasniji, iznad sudara ideologija”. Sad znate zašto smo proslavili Dan državnosti.