Početkom ovog stoljeća detroitski kantautor Sufjan Stevens došao je na bizarnu ideju da snimi pedeset albuma, po jedan posvećen svakoj od država SAD-a. Snimio je dva takva, "Michigan" (2003) i "illinois" (2005) između kojih je uglavio jednako krasan "Seven SWans" (2004), da bi ipak odustao od tog suludo ambicioznog plana. Zauvrat, nije podbacio na drugom planu, a taj je da svako toliko objavi jedno ekstraodirnarno, elegantno i zadviljujuće djelo. Jedno takvo bio je album "Carrie & Lowell" iz 2015. godine. Ako smo ga dotada smatrali genijem baroque-popa koji kao od šale može ustrojiti orkestre od nekoliko desetaka glazbenika, na tom se albumu predstavio kao tankoćutni indie-folk kantautor s pjesmama o majci šizofreničarki i očuhu koji mu je pomogao osnovati diskografsku kuću Asthmatic Kitty. Često je (bio) u falsetu, okružen tek vokalnim harmonijama i jednim, najviše dva instrumenta snimljenima u kućnom studiju ili na iPhoneu. Nakon toga je snimao raznolika izdanja, uključivši peterostruki meditacijsko-ambijentalni "Convocations" (2021) i intelligent dance music album "The Ascension" (2020), koja me nisu previše zaintrigirala, ali sam i dalje cijenio njegova ranija djela pa tako i set od pet božićnih EP-a "Songs For Christmas" (2006) kojem je šest godina potom nadodao također božićni EP "Silver & Gold" (2012).
I baš kao što su ta dva izdanja odudarala od uobičajenih božićnih albuma, tako je i "Carrie & Lowell" bio bitno drugačiji kantautorski folk album dok su "Illinois" ili "Michigan" bilo bitno drugačiji baroque-pop albumi. Moglo bi se reći da na novom, ponovo naglašeno kantautorskom albumu "Javelin" Sufjan Stevens stapa ta dva glazbena stila u jedan koji je ljekovito i divno slušati u ovo tmurno jesensko vrijeme, a mogao bih ga slušati i umjesto božićnih albuma jer ima u njemu zbog naglašenih pratećih vokala i nešto od takvog ugođaja. I iz toga je čujno koliko je Sufjan upućen u engleske korale i crkvene napjeve premda "Javelin" nije ni po čemu vezan uz božićnu tematiku. No jest neka vrsta duhovnog albuma, naročito kad Sufjan otvara dušu slušateljima zarad ljubavnih jada iskazanih u stihovima poput "Poljubi me vatrom bogova, samo reci što želiš", "Izbavi me od svega što sam odlagao i znaj da smo izgubili" ili "Hoće li me ikada itko voljeti?/Iz dobrih razloga, bez zamjerke, ne radizabave". Žudnja, krivnja, bespomoćnost. Ah, k vragu, nismo li takvi i pred ljubavi i pred Bogom, ako u Njega vjerujemo? Pa i ako ne vjerujemo, zar nada u ljubav i u nešto više od nas ljudi kakvi jesmo, otrovni i surovi, ne umire posljednja? Uostalom, ljubav je za Sufjana nešto što je podjednako osobno i ljudsko, ali i univerzalno i božansko.
Zaokupio me i naslov albuma "Javelin" jer zbog rata u Ukrajini naučili smo i da je to naziv za neku vrst protutenkovskog bacača projektila koji oklop tenka probija kao što je koplje nekoć probijalo oklop viteza ili njegovo srce. Naime, javelin izvorno znači koplje. Dakle, Sufjan ne pjeva o protutenkovskom oružju nego o koplju koje je probolo njegovo srce jer od ljubavi nema obrane. Kad vam se zarije u srce, gotovi ste. A kad tako osjećajni glazbeni vitez tako ranjive stihove i tako patničke misli o ljubavi ušuška u folk nalik onome Simona & Garfunkela, ali prometnut u pop-simfonije u rangu najboljih radova The Beatlesa ili u indie-folk, nalik onome Fleet Foxesa, ali prebačen u glazbeni kontekst baroque-popa kakvog su stvarali The Beach Boys, jasno je da je to glazba pred kojom valja šutjeti i u miru pustiti da vas preplavi. I ne, nije za kraj slučajno stavio obradu "There‘s A World" Neila Younga koja je na albumu "Harvest" objavljena u formi pastoralne pop-simfonije. Youngovi stihovi "All God‘s children in the wind/Take it in and blow real hard" ovdje zbog šparnijeg izdanja kojim dominiraju akustična gitara i "dječji" prateći vokali zvuče još istaknutije, poučnije i tragičnije nego prije pola stoljeća jer Božju zapovijed "ljubi bližnjega svoga" posve smo pretvorili u "ubi bližnjega svoga". U ime Boga, nacije, teritorije. Javelinom, dronom i nuklearnim projektilom. Ubiti i zatrti umjesto ljubiti i voljeti.