Neprijeporno, Bob Marley je bio i do konca vremena će ostati najveća zvijezda reggae glazbe, ujedno i najpopularniji glazbenik Trećeg svijeta, no istine radi treba reći i da termin reggae nije potekao od njega nego od singla "Do The Reggay" (1968) jamajkanske grupe The Maytals na čijem je čelu od osnutka 1962. godine stajao Frederic "Toots" Hibbert, rođen 8. prosinca 1942., a preminuo od posljedica korone 11. rujna ove godine. Dan prije njegove smrti preslušavao sam posljednji album Toots And The Maytalsa "Got To Be Tough", prisjećajući se kako sam početkom 80-ih, zahvaljujući The Specialsima koji su obradili njihovu "Monkey Man" i The Clashovcima s obradom "Pressure Drop", saznao za taj bend.
Ako je u vrijeme singla "Do The Reggay" reggae glazba započela svoju egzistenciju kao "mutacija", usporavanjem rocksteady i ska glazbe koje su joj prethodile, Toots And The Maytals su bili ključni dokaz nama klincima u Zagrebu, koji o tome tada nismo imali pojma, da ska nije nastao kao engleski pankerski, ubrzani hibrid reggaea nego početkom 60-ih kao jamajkanski odgovor na američke rhythm & blues podražaje koji su do obale tog karipskog otoka stizali putem radio valova. Toots je neke od prvih snimaka, baš zarad tih i takvih podražaja, napravio u legendarnom Studio One, producenta Clementa "Coxsone" Dodda, zasjenivši "njegove" sastave The Skatalites i The Wailers u kojem će karijeru započeti ne samo Bunny Wailer nego i Peter Tosh i Bob Marley. S obzirom na to, moglo bi se reći da je Toots bio jedan od rodonačelnika i prvih najvećih zvijezda dvaju glazbenih žanrova, odnosno ska i reggae glazbe koje će u narednim dekadama svirati ni niz sastava koji su Jamajku vidjeli samo na razglednicama i u filmovima.
1966. godine, malo nakon hita "Bam Bam", dospio je u zatvor zbog posjedovanja marihuane, i to na čak 18 mjeseci, ali taj boravak iza rešetaka nije zaustavio nego pogurnuo njegovu karijeru jer se s prisilnog "hlađenja" vratio s "vrućim" hitom "54-46 (That's My Number)" i reputacijom buntovnika s razlogom koji je svojim gospelom uvelike doprinio širenju rastafarijanizma, začetog 30-ih godina 20. stoljeća i neodvojivog od reggae mitologije kao religija ili spiritualna potka tog glazbenog stila.
Ubrzo su uslijedili hitovi The Maytalsa poput spomenutih "Do The Reggay", "Pressure Drop", "Monkey Man", Sweet & Dandy", "Funky Kingston" i drugih. "Sweet & Dandy" i "Pressure Drop" su bile uvrštene i u soiundtrack krimi-filma "The Harder They Come" (1972) s Jimmyjem Cliffom, još jednom zvijezdom reggaea, kao glavnim glumcem. Spomenuti soundtrack je objavio Island Records u vlasništvu Chrisa Blackwella koji baš u to vrijeme, po odlasku Jimmyja Cliffa, odlučuje da će šansu radije pružiti Bobu Marleyu nego Tootsu Hibbertu.
U to doba Island Records više nije bio samo ekspozitura za jamajkanske reggae hitove, koje su kao i ska singlove tražili karipski useljenici u Veliku Britaniju, nego i sve jači i važniji rock i pop nakladnik. Blackell je zbog nečega procijenio da bi britanskom i planetarnom reggae zvijezdom prije mogao postati Bob Marley nego Toos Hibbert. Ostalo je povijest, reklo bi se, no njegova je odluka bila relativno začuđujuća jer je album "Funky Kingston" The Maytalsa, i to u njegovoj produkciji, dobro prošao na britanskom tržištu.
1976. će Blackwell za Island ipak objaviti "Reggae Got Soul" The Maytalsa, podvlačeći srodnost soul i reggae glazbe, odnosno Tootsa Hibberta i Otisa Reddinga, no do tada je Marley već postao broj 1 reggae glazbe i ikona Trećeg zvijeta. Toots And The Maytals tako su na Blackwellovoj etiketi Dragon sredinom 70-ih ostali za domaću, odnosno jamajkansku "uporabu", dok su Bob Marley & the Wailers pretvoreni u najpoznatiji i najvažniji jamajkanski izvozni "proizvod" nakon šećera i ruma.
Toots je sporadično pokušavao proboj i na američko tržište tijekom 80-ih, no do konca života ostao je čovjek kojeg će na Jamajci apsolutno svi htjeti zaustaviti i pozdraviti, no izvan nje glazbenik i pjevač kojeg štuju, cijene i vole samo pasioniraniji poklonici ska i reggae glazbe. Neposredno priznanje kolega dobio je kroz album "True Love" (2004) na kojem su društvo Tootsu kroz nisku ponovno smiljenih hitova The Maytalsa pravili Keith Richards, Willie Nelson, Eric Clapton, Manu Chao, Jeff Beck, Ryan Adams, Ben Harper, Bonnie Ryatt i drugi dok su na posljednjem albumu "Got To Be Tough" sudjelovali Sly Dunbar, Ringo Starr i njegov sin Zak Starkey, Ziggy Marley, Cyril Neville i niska širem auditoriju manje poznatih glazbenika.
U posljednjem intervjuu, danom dnevnom listu Guardian tek koji tjedan prije smrti, poručio je kako "pritisak može zdrobiti ljude, no i da ljudi trebaju biti dovoljno jaki da zbace taj pritisak" čime je povezao naziv davnog hita "pressure Drop" i naslov albuma "Got To Be Tough". Kao i mnogo puta ranije bio je u pravu. Iza Tootsa ostalo je 24 albuma, 31 hit-singl na Jamajci čime se nije mogao pohvaliti ni Marley ni bilo koji drugi tamošnji glazbenik i najmanje sedmero djece, a za vječnost i jedan od najsnažnijih glasova, ne samo ska i reggae glazbe.