Black Lips iz Atlante odavno više nisu srednjoškolci kao početkom milenija, kad im je bilo zabavno povraćati, pišati i skidati se na pozornici. U sličnom, kaotičnom i totalno zabavnom izdanju prvi su se put zagrebačkoj publici predstavili nastupom u Galeriji SC koncem prve dekade 21. stoljeća. Izgledali su poput naplavine najlošije odjevenih mladića iz doba sarajevskog new primitives pokreta, ali i oboružani zarazno menergijom i raspištoljenim gitarskim rifovim. Desetak godina kasnije razvalili su Vintage rock'n'roll galamom iz koje, i to je ono najnevjerojatnije, špricaju melodije usporedive s onima The Beatlesa iz hamburških dana ili prvih nastupa u liverpulskom Cavernu, uzlijetanjem The Sonicsa u Seattleu ranih 60-ih, bukom The Kinksa "swinging" Londonu i primordijalnim praskom psihodelije The 13th Floor Elevatorsa u Austinu. Taj nastup Black Lipsa podsjetio me na neke od ovdašnjih konerata Dead Moona, Nine Pound Hammera, Blood On The Saddle, Thee Headcoatsa, New Bomb Turksa.
U međuvremenu su, a nakon ploča u produkciji Marka Ronsona koji je producirao "Back To Black" Amy Winehouse, Patricka Carneya iz Black Keysa te Seana Lennona, objavili i country-punk album "Sing In A World That's Falling Apart" (2020) na kojem su zazvučali kao kao da Stonesi u najurokanijoj fazi zajedno s naroljanim Dylanom i zborom uličnih mačora u veljači pokušavaju izvoditi pjesme Hanka Williamsa i Willieja Nelsona. U Vintageu su svirali za trećinu preciznije nego u Galeriji i za trećinu bili manje urokani nakroticima, no i tada su se ukazali kao sumanuti hip & cool bend koji rock'n'rollu, barem na klupskoj razini, vraća nasušno potreban element ekstatičnosti, eksplozivnosti i ludila. Nešto poput genijalnih idiota rock'n'rolla koji vjeruju da su za prodiranje u srž potonjeg presudniji strast i mahnitost nego sviračko znanje i pjevačka dotjeranost. Baš poput svojedobno The Gun Cluba i The Crampsa.