Svake godine u ovo vrijeme vraćamo se Arsenu Dediću, kao što se Arsen “vraćao Aznavouru”; 28. srpnja bio je njegov rođendan, 17. kolovoza navršava se osma godina bez pjesnika koji je u pjesmi pripovijedao kako je, za razliku od mnogih ovog sumornog kolovoza, “bez straha od munja i razderanog neba, a nemoćan protiv lica i ameba”. Da je Arsen živ, imao bi 85 godina i ovo bi za njega bila godina velikih pedesetih obljetnica, rođendana. Davna 1973. bila je u Arsenovu životu značajna po barem tri stvari; rodio mu se sin Matija, objavio je studijski album “Homo volans” i izašla mu je prva kompilacija. Jednostavnog imena “Arsen”, izdao ju je - PGP RTB i nikad nije doživjela reizdanje.
”Homo volans” s 22 skladbe bio je prvi dvostruki album u tadašnjoj jugoslavenskoj diskografiji i označio je genijev zaokret iz zabavno-glazbenog kruga. Na albumu je najpoznatija pjesma “Tvoje nježne godine”, pa “Ti se smiješ” ili “Vrtovi malih kuća”. Iste godine Arsen uspostavlja vezu u svojem, izvan zavičajnih okvira, manje razvikanom dijelu opusa. Klapa Šibenik izdaje album “Kad bi ti dušo znala”, a Arsen za njega piše tekst i glazbu za pjesmu “Cvita moja”.
Kasnije, u dalmatinskoj šansoni i klapama, njegove su pjesme “Kad se odmota stara tunja”, “Rodija se sin”, “Sve ti sritno bilo”, “Zlatni pir”, “Smilje”, “Bodulska”, “Zaludu me svitovala mati”, “Kako vitar puše”, “Kite”, “Nokturno na škoju”, “Broditi se mora”, “Brod bez matične luke”, “Dota”, “Ti si mi lanterna”, “Kućo moja”, “Sve ti sritno bilo”, “Ko ovo more platit”, “U kužini” i druge. Arsen ne propušta malo sarkazma ni u zavičajnom dijelu opusa: “Kad se oće štogod popit, nikog se ne pita, već se lipo uz Miminac prati svoja kita/ Vidija san svitska čuda, sva san mora proša, ali nigdi nije bilo kita iz Varoša”.
Nešto u sjeni u odnosu na ostale “himne” Šibeniku ostala je Arsenova “Koliko je Šibenika”, gdje su emotivne note pratile tankoćutne riječi prema gradu iz pera tekstopisca Jakše Fiamenga. Šibenik je volio iz perspektive komiške uvale, opisujući ga kao neko veličanstveno srce u koje čovjek uđe, muti mu se od sreće i svijet mu se čini većim, velikim. o Ivana Mikuličin