S Goranom Baretom do zadnjeg trenutka ne znaš na čemu si. Možda će zaboraviti na intervju, reći će nešto opako, možda neće najbolje izgledati pred kamerom, izgubit će se u mislima.
Možete ga smatrati problematičnim, možete mu zamjerati na životnom stilu, pitati se kako je uopće preživio sve ove godine.
Ali, jedno je sigurno: Bare je neuništiv.
I kad stane na pozornicu, sa svojih 55 godina, od kojih je 30 na sceni, prestaje svaka priča. Tu je on gospodar.
I baš nikad ne razočara.
Iskren, bez dlake na jeziku, mračni pjesnik rocka.
S Baretom razgovaramo u subotu popodne uoči njegova koncerta u Muzeju suvremene umjetnosti te iste večeri, jednim od rijetkih od početka korone. Dan nikako nije njegovo doba, no što se može? Za nekoliko sati staje na pozornicu.
Koncert je kao žena
- Prije koncerta jako sam nervozan, a poslije... To je nešto kao kad imaš čvenk sa ženom. Prije si nervozan, a poslije, ako bude sve okej, onda si okej. Prava ljubav - govori mi.
Stvara konstantno, pa i sada ima album u nastajanju. Njegov je izlazak odgođen zbog korone.
- Najbitnije je da se nešto radi. Albume snimamo u Sloveniji, ali kako u nju ne možemo, sada ćemo ovdje to raditi. Neće to ništa odgoditi, ali zvuk će biti drugačiji. Sve je gotovo za novi album. Dosad smo napravili pet pjesama, ali ja ih imam sve. Gotove su. Producentu dam da mi napravi aranžman i to je to - siguran je.
Pjesma "Rođen za suze", najavni singl novog albuma, priča je koja ga prati od djetinjstva do današnjih dana. To mu je možda najautobiografskija pjesma dosad.
- Lirika je to, nije proza da bih to ispričao, ali može se reći da je najviše autobiografska. Oduvijek sam bio tužan, ne znam zašto. Pojma nemam. Otkad pamtim da živim, da sam na ovom planetu, jednostavno sam bio tužan. U razne sam stvari bježao od tuge jer više nisam mogao izdržati. U 19. godini sam pukao i tada je sve počelo - iskren je.
Razdoblje izolacije i koronakriza jako su mu teško pali, kao i većini glazbenika, koji u ovo vrijeme doslovno krpaju kraj s krajem.
- Grozna mi je ova korona. Sve je dobro dok imaš neka primanja, radiš kod kuće pjesme, ali ja ih ionako radim kod kuće. Ispada, tko nas je... A kad treba svirati za nekog majmuna, onda hajde. Već odavno ne sviram za političare. Jako sam se razočarao u politiku, još od Ivice Račana, u kojeg sam vjerovao. Razočarao me i on i SDP, ne mogu to više gledati. Sada mi je čak draži HDZ nego SDP. Plenković ih je dotjerao, skulirao i sada su normalni desni centar, bez ustaških gluparija. Prije su, za mene, bili proustaška stranka - tvrdi Bare. Uvijek je bio društveno aktivan kad je politika u pitanju, kritizirao, komentirao, bez fige u džepu izgovarao što misli. Svoj stav ima baš o svakom dijelu života.
- Kad bih se bavio politikom, vjerujem da bih ušao u Sabor. To bi bio veliki dobitak za mene jer bih imao super plaću, dobio bih stan, imao bih vozača... Međutim, ne. Baš zbog toga. U glazbi ću ostati do kraja života - kaže s blagim osmijehom na licu.
Jer, prava je istina da konstantno živi glazbu i u svakom trenu ima stihove u glavi.
- Recimo, 'Rođen za suze' uopće nisam pisao. To sam otpjevao. Bez notnog zapisa. I ovaj drugi singl, 'Prelazim rijeku', jednako tako. To je pjesma o smrti i veselijeg je tona. Smrt je također dio života, kao i rođenje. Mi proživimo 70-80 godina na ovom planetu i to je to. Ne znam što se događa dalje. Nisam baš siguran da se događa išta. Što je super. To je bolje. Ljudi misle da će, kad riknu, i dalje živjeti. Pitaju se kako će pod zemljom. Zašto? Neće ti ništa biti pod zemljom. Ti si gotov. Kad umreš, tebe više nema. Kao kanta za smeće. Gotovo. Raspadaš se. Te spike o duši... Ona je samo nekakav naš procesor, ali i ona rikne s tobom. Ne ispari i malo prošara. Kad mozak rikne, rikne sve, a mozak je taj kojeg zovemo duša - promišlja.
Da nije glazbenik, bavio bi se, kaže, produkcijom.
- Sad imam jedan odličan projekt, koji mi se baš sviđa, baš zato što radim s Alkom Vuicom. Netko bi se pitao jesam li normalan. Alka je super, ima dobre tekstove. Vidio sam. Moja je vizija da napravimo to s bebop, kombo, malim sastavom. Kontrabas, četkice, bubnjevi, klavir, možda tu i tamo neki puhač. Pet, šest muzičara što će njezinu glasu taman fino leći i moći će napokon otpjevati svoje pjesme kako treba, a ne da ih mora davati drugima. Ona je uistinu jako nadarena, ali morala je raditi da bi preživjela. Ostala je samohrana majka - otkriva.
Premda je činjenica da je više od tri desetljeća na glazbenoj sceni, dijelom estrade nikada se nije smatrao.
- Guraju me u tu estradu, ali vjerojatno zato što sam popularan. Popularnost je zaista teška i nikome je ne bih preporučio. Mladim glazbenicima posebno. Preporučio bih im da se ne guraju, da ne budu popularni. Neka si nađu neki posao i stvaraju glazbu. Kao moj menadžer. On svira sa mnom bubnjeve, ali čovjek ima i posao. Snašao se. Ne treba se samo prepustiti tome da glazbu moraš prostituirati. Ja sam imao sreće, pa sam imao svoju publiku. A nakon tih prokletih 'Teških boja' to je preraslo u nešto veće i vidio sam neke ljude koji s tim nemaju veze - priča.
Nakon "Teških boja", više je puta rekao, ljudi su ga zaustavljali, molili za fotografiranje, zazivali na cesti i zato mu je to najomraženija pjesma.
- To je odlična pjesma, ali toliko mi je zla nanijela. To je već preraslo u stravu. Pet godina nisam izašao, nisam imao ženu, pet godina sam bio u celibatu. Nisam izlazio, osim ako me ne bi vozio moj bivši menadžer, koji je sada bolestan i nadam se da će se oporaviti - prisjetio se Bare.
Prisiljen na celibat
Iako se i djecu može čuti kako pjevaju Baretove stihove, on bi preporučio roditeljima da im ne puštaju njegove pjesme.
- Poslije 'Teških boja' jedan mi je levat rekao da svojem sinu svaku večer prije spavanja pušta tu pjesmu. Pazi ti to - pustiti djetetu 'Teške boje' prije spavanja. Malo je 'spooky'. Neka se ne čudi ako poslije bude kao ja. Tko zna što se tom djetetu može dogoditi, a ja ne bih da bude kao ja - strahuje Bare.
Nakon "Teških boja", album "Nuspojave" došao mu je kao oporavak za dušu, da sve bude lagano i da se nitko ne može previše zakačiti na pjesme. A što je s novim?
- Novi album je malo veće crnilo, nešto kao 'Berlin' Loua Reeda. I furam se na te bravure. Ima ta pjesma 'Noć je moj dan'. Živim noću, danju spavam. Ti si me sad probudila. Noću bolje osjećam, tišina je, misli su ti puno jače, sve je jače. To je to. Takve su i pjesme. Imam i pjesmu 'Moja domovina', koja ide od vandalskih razaranja katedrala do danas. Pričam i o srednjem vijeku, na tu spiku, ali na koncu vidiš da je sve isto i da se ništa nije promijenilo. Jedino tehnologija. Izlaze mi odlične pjesme ovaj put. Zaista. Možda zato što sam nekad previše čekao - pita se.
Kako god bilo, nove pjesme odraz su njegova života bez droge.
- Početak ovog stoljeća bio mi je mučan zbog kokaina. To je prošlost. I kad nisam više na drogama, osjećaji su mi puno jači. Droge te jako zatuku. Možeš napisati četiri stiha i ponavljati to tri minute. Sada je puno jače, sad su to pjesmurine. To sad treba uglazbiti. Da ne bi bilo ogromno, kao što sam se zeznuo s 'Ljubav krvari' ili nisam, jer namjerno sam napravio pjesmu od deset minuta koju su mi, normalno, degažirali zato što je toliko dugačka. Recimo, imaju pjesme koje traju i po 11 minuta, a singlovi su. I normalno ih puštaju na radijima po svijetu. Samo kod nas se puštaju pjesme od najviše pet minuta - s nevjericom objašnjava.
Cijeli album u smeću
Kao klinac, slabo je poznato, u rodnim je Vinkovcima bio perspektivni nogometaš.
- I tada je to crnilo bilo prisutno. Oduvijek je prisutno. To je bilo toliko jako kod mene da bih se nekad tresao. Ne znam jesam li se uplašio nečega, je li mene netko uplašio, ne sjećam se, iako imam sjećanja i od svoje druge godine. Kad se nešto djetetu usiječe u pamćenje, to je gotovo. Ne znam što se dogodilo, ali ja sam bio ultradepresivan - prisjeća se.
Još ne zna kako će nazvati novi album. Prvo želi da mu se, kako kaže, pjesme slože, da to bude cjelina i kad vidi tu cjelinu, dat će mu ime.
- Ne zadajem si rokove, ali želim raditi i sada krećemo. Našli smo studio, dobrog tonca, sve. Imam dobrog producenta, basista koji je imao svoj bend i svirao jazz, i sve će biti u redu. Samo da se radi. Album bi već bio gotov da nije korone. Već smo počeli i prve su dvije pjesme snimljene u Sloveniji, a onda je odjednom došla karantena i - adios. Ne znam što je Ministarstvu kulture. Nekakvi harmonikaši, tamburaši dobivaju svaki mjesec svoje, a meni nitko ništa ne daje. Snimio sam 15 albuma, ali tko te je.. - razočaran je.
Jedan cijeli album, prije izlaska "Teških boja", bacio je u smeće. Na to je bio spreman.
- Ovaj put je drugačije. Zadovoljan sam lirikom, zadovoljan sam ovim trima pjesmama, koje su dobro napravljene, iako ih je pet gotovo. Za ove preostale dvije, još ćemo vidjeti - kaže.
Koliko će pjesama biti na albumu?
- Koliko ih budem imao. Koliko ih stane - odgovara.