Mladi hrvatski pijanist Aljoša Jurinić u nedjelju svira u zagrebačkom Botaničkom vrtu. Dobitnik prestižnih međunarodnih nagrada, finalist Chopinova natjecanja, jedan od najagilnijih domaćih mladih glazbenika, puno nastupa i u zemlji i u inozemstvu, no prilagodio je svoj raspored za nedjeljni solistički nastup u jedinstvenom ugođaju na otvorenom. Štoviše, tjedan dana kasnije Jurinić nastupa i sa Simfonijskim orkestrom HRT-a na Tomislavom trgu, u sklopu programa Glazba i grad.
Jeste li prilagodili program Botaničkom vrtu i prigodi u kojoj svirate? Mislite li da će biljkama više odgovarati Chopin, Beethoven, Liszt ili Franck?
- Jako se veselim tom iznimnom događaju! Program koji ću svirati je relativno prilagođen prigodi, u mjeri u kojoj si to mogu priuštiti. To se ponajprije odnosi na to da ću svirati Franckovu Sonatu u duetu s violinistom Marcom Grazianijem. Skladba je to koja je poput biljaka čarobna u svojoj jednostavnosti i nenametljivim detaljima. Osim toga, odabrao sam prilično klasičan program zbog toga što će i publika biti šarolika, ali i zato što ne možemo očekivati apsolutnu tišinu, pa skladbe koje su suviše eterične i/li ezoterične ne bi bile prikladne.
Dogurali ste do finala Chopinova natjecanja. To je najveći uspjeh te vrste nekog našeg pijanista. Ne čini li vam se, ipak, da natjecanja nisu prirodna kad je u pitanju umjetnost?
- Rekao bih da je nagrada koju sam dobio na nedavnom natjecanju Kraljice Elizabete u Bruxellesu veći uspjeh od toga, iako je to subjektivno, kao i valorizacija umjetničkih izvedbi, pa su natjecanja nezahvalna. No, ako natjecanju pristupite kao da je koncert, a usto se pripremite u još većoj mjeri znajući da je to velika prilika, onda je to dobro. Natjecanja su glavni način da se probijete; prošla su vremena kad vas je netko negdje slučajno čuo. Danas najveća natjecanja prati cijeli svijet i to je pravi poligon.
Ivo Pogorelić je prije tridesetak i više godina umalo došao do finala, no upravo taj neulazak u finale bio je povod skandalu koji ga je katapultirao na svjetsku scenu.
- Pogorelićev (ne)uspjeh je primjer toga da su natjecanja platforma, ali nije nužno pobijediti. Razni su načini probijanja, ali važno je pojaviti se na tim najvećim pozornicama.
Puno putujete i nastupate. Kako održavate kondiciju? Kako odabirete repertoar? Idete li na ruku publici?
- Putujem dosta, a kondiciju održavam tako što se pripremam za nastup na način da isti taj program mogu bez problema odsvirati još dva, tri puta, a ne samo jednom. Nastupe i program biram prije svega po umjetničkim aspiracijama, podilaženje publici nauštrb umjetnosti ne dolazi u obzir. Danas je trend svirati što više dodataka nakon koncerta i gotovo da se kvaliteta izvođenja mjeri po tome koliko ste biseva odsvirali. Ja se držim toga da je dodatak - dodatak. Jedan je sasvim dovoljan, no previše ih remeti koncept programa.
Koju glazbu slušate?
- Volim slušati aktualnu glazbu, najviše indie rock bendove, jer je kod njih umjetnički ideal ispred komercijalnog uspjeha. Veliki su pomaci u tehnologiji posljednjih nekoliko desetaka godina i pitanje primjene te tehnologije čini mi se kao velik izazov. Zato me zanima što će biti s glazbom u budućnosti. Ali, jednako tako, vjerujem da je povratak korijenima nužan s vremena na vrijeme i zato sam uvjeren da će projekt Biljke i svirke iz Botaničkog vrta biti privlačan.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....