INmusic festivala, kako znate, zbog pandemije korone nije bilo dvije godine, no kako sada stvari stoje očekuje nas njegovo najjače izdanje jer uz koncerte Nicka Cavea & The Bad Seedsa, Killersa, Fontaines D.C., Idlesa, Kasabiana, Royal Blooda, White Liesa, Amadou & Mariam, Gogol Bordella i drugih, najavljen je i nastup Sleaford Modsa. Možda vam je upalo u oko da već sedam godina hvalim albume tog electro-punk dua iz Nottinghama, otkako sam 2014. godine recenzirao “Divide And Exit”, prijelomni sedmi album u njihovoj karijeri. Prvih pet malo tko je čuo, a šesti “Austerity Dogs” tek je pripremio teren za kritičarske laude.
Vokalist Jason Williamson i glazbenik Andrew Fearn, ako ih se tako uopće može zvati, potječu iz Granthama, rodnog mjesta Margaret Thatcher kojoj bi – da je živa – bili prava noćna mora jer od njih gotovo da i nema realnijeg ogledala klasno i ekonomski oštro podijeljenog britanskog društva. Njih dvojica nisu ni tada bili mladi nego u srednjim četrdesetima, a nisu bili ni “dedicated followers of fashion” nego pijani i našmrkani pankeri koji su primitivnu natruhu rapa i rudimentarnu elektroniku tretirali poput punka. Stihovi krcati psovkama koje na tvrdom sjevernoengleskom dijalektu mitraljira Jason Williamson u pratnji Andrewa Fearna čije su glavno oružje jednostavno programirana ritam-mašina i abrazivna buka sintesajzera bili su totalna suprotnost prevladavajućoj pop glazbi.
Prije toga sam niz godina “drvio” kako su svijetu nasušno potrebni “novi Sex Pistols”, li kao da me nitko nije čuo, no Sleaford Mods su 2014. godine doista bili najbliže onome što su Sex Pistols predstavljali 1976. godine. Šaku u oko i čizmu u zube sistemu. Naravno, pop glazba i kapitalizam su odavno oguglali na provokacije i šokove, no bijes i gnjev Sleaford Modsa itekako su bili opravdani i zanimljivi. Barem onoliko koliko su svojedobno imali smisla pjesnički i muzički projektili Mark E. Smitha (The Fall), Iana Duryja, engleskog punk-pjesnika Johna Cooper Clarkea, Johnnyja Rottena i Mikea Skinnera (The Streets).
Misiju su Sleaford Mods nastavili s “Key Markets” (2017) i “English Tapas” (2019), prvim albumom za Rough Trade nakon kojeg je bilo logično postaviti pitanje zašto su najgnjevniji glazbenici Britanije dva stara pankerska raubera s dna društvene kace. Ubrzo će se pokazati da su baš Sleaford Mods raskrčili put za uspon Idlesa i Fontaines D.C. pa i drugih britanskih i irskih post-punk bendova koje ćemo predstaviti u magazinu Svijet kulture sredinom studenoga. Tada se više nije činilo da će Williamson i Fearn, jer su “Key Markets” i “English Tapas” zamalo ušli u Top 10 liste najprodavanijih UK albuma, ostati na dnu engleske socijalne skale, no doista jest bilo omanje čudo što je tako radikalna i primitivna te socio-politički angažirana muzika dospjela tako visoko. Pljuvanje i urlanje istine u mikrofon, umobolne simplificirane bas-linije i krčanje sintesajzera baš i nisu nalikovali receptu za pop uspjeh. No Sleaford Mods su imali jaku i stvarnu priču koju su mnogi, izgleda, ipak željeli čuti.
Uz takvu, naizgled idiotsku, no suštinski genijalnu glazbu, Sleaford Mods su ponudili pravo stanje stvari u Velikoj Britaniji nakon ogavnog tačerizma i kretenskog Blairovog "trećeg puta", a sve u osvit nevjerojatno glupog Brexita. Tada je počelo u Britaniji nekima svitati da traženje besperspektivnih i sve slabije plaćenih poslova - uz sve veće cijene režija, goriva i hrane - nije posljedica doseljavanja Poljaka, Rumunja, Bugara ili Hrvata nego brutalne i predatorske naravi današnjeg kapitalizma. Ostalo im je samo što brže naroljati se lagera i votke, uz njih potegnuti lajnu-dvije nečega i otrovati kebabom ili prženim fish & chipsom, a može i Mars čokoladicama i to iz iste friteze, tvitati, fejsbučiti i derati se na stadionu. Režati poput pasa na oglodanu kost. Jebi ga, nije ni nama bolje u EU pa su pjesme Sleaford Modsa i ogledalo društva kojeg je UK napustilo. Mi stariji, koji smo davno slične poruke zaprimili uz punk, ionako smo osuđeni na životarenje uz TV i vikend-akcije u supermarketima, ali barem smo ponovo dobili muziku uz koju smo se mogli toj zlokobnoj politici i takvom kapitalizmu najebati majke.
Williamson je bio i član Laburista i pripadnik modsa zbog čega Sleaford Mods i nose ime koje nose, tijekom uobičajene noći partijanja znao je "posaugati" tri-četiri grama kokaina, no ni to ga nije spriječilo da postane oštroumni i bravurozni pjesnik čije stihove valja čitati da biste ih, zbog akcenta kojim pjeva, bolje shvatili. Zahvaljujući Sleaford Modsima, a ne mizerno plaćenim poslovima, koje je uzimao samo da bi preživio, uspio je kupiti kuću u kojoj sa suprugom odgaja dvoje djece, dok je Andrew Fearn bio i ostao homoseksualac koji se na nastupima s limenkom pive klatari uz konzolu s laptopom na kojem jedva da zna stisnuti tipku “enter”. Album “Eaton Alive” (2019) donio je još širi dijapazon tema, nabijene crnim humorom i duhom buntovništva. Malo nakon toga, jer dva su pokušaja dovođenja u Zagreb propala, 20. rujna 2019. godine uživo sam uhvatio Sleaford Mods u ljubljanskoj dvorani “Kino Šiška”.
Fearnove bas dionice s nešto sintesajzerskog pozadinskog zvukovlja podsjećale su na bas dionice The Stoogesa i Sex Pistolsa, P.I.L.-a i D.A.F.-a, Suicidea i Joy Divisiona dok je Williamson na pozornici bio poput mješanca Marka E. Smitha i Iggyja Popa koji se svađa s Ianom Duryjem i Johnnyjem Rottenom. Izgledao je i kao da Bez iz Happy Mondaysa imitira Johna Cleesea iz montipajtonovog skeča “ministarstvo glupog hoda”, a Fearn je jedva stajao pored laptopa i ljuljao se već dobrano zavaljen od piva čiji je alkohol poslije koncerta, zajedno s potpisnikom ovih redaka koji se također namjerno presaugao, ubijao masnim burekom s pokretno štanda ispred dvorane. Ukratko, Sleaford Mods su nalikovali electro-punk inačici braće Trotter iz “Mućki”, likovima iz serije “Shameless” i glazbenoj verziji junaka iz filmova Kena Loacha, ali i Jelli Biafri iz Dead Kennedysa i Martinu Revu iz Suicidea da su potonji umjesto iz San Francisca i New Yorka stigli iz Nottinghama. Bila je to prava punk diverzija, samo izvedena donekle drugačijim glazbenim sredstvima.
A onda je nadrla korona i sranja su se još više nataložila na glave puka. Sleaford Mods su poput svih glazbenika bili prisiljeni ugasiti koncertnu aktivnost, ali su između proljetnog i jesenskog lockdowna 2020. stvorili novu kolekciju pjesama za album “Spare Ribs” (2021) kojim su opet briljantno uhvatili zeitgeist. Predaja nije dolazila u obzir, pogotovo ne po pitanju cijene ljudskog života u pandemiji korone ili čovjeka kao nusprodukta ovakvog kapitalizma. Williamson je podjednako podjebavao i Borisa Johnsona i Elona Muska, a na “Spare Ribs” je Andrew Fearn iznašao novu dubinu, inventivnost pa čak i pop melodioznost u svom oštrom i tvrdom post-punk minimalizmu. Sukladno klaustrofobiji njegove pankerske elektronike i sptifajerovskom riganju stihova od strane njegovog pajdaša, "Spare Ribs" se ukazao kao žestoki soundtrack katastrofalno provedenog Brexita, kaosa pandemijske Europe i raspada globalnog kapitalizma. Bio je to jedanaesti i najbolji album Sleaford Modsa koji napokon dolaze u Zagreb. Razlog više da budete na INmusicu 2022.