Jedinstvenom kombinacijom metala, industriala i etna, moćnih vokala, žestokih distorzija te tvrde ritam-sekcije Manntra svoju karijeru gradi od 2011. godine. Mističnu petorku čine Marko Matijević Sekul (vokal), Andrea Kert (bubnjevi), Zoltan Lečei (bas gitara), Dorian Dodo Pavlović (gitara) i Barren King (kralj - maskirani gitarist/multiinstrumentalist), a u subotu 13. travnja dečke ćete moći vidjeti i uživo čuti u Tvornici kulture, na jednom od njima najvažnijih i najposebnijih koncerata u karijeri. Ova folk-metal mašina iz Umaga iza sebe ima četiri studijska albuma i zavidnu međunarodnu karijeru, a širu publiku na domaćem terenu pridobili su nastupom na Dori 2019., kad je njihova pjesma "In The Shadows" zauzela visoko četvrto mjesto. Tad je s njima svirao i Marko Purišić, Baby Lasagna, koji će ove godine predstavljati Hrvatsku na Eurosongu u švedskom Malmöu. O uspjehu Manntre razgovarali smo s frontmenom benda Markom Matijevićem Sekulom.
Sitno brojimo do vašeg jedinog koncerta u Hrvatskoj najavljenog za 2024. Nije vas bilo u Zagrebu od 2019., iako ste u međuvremenu radili punom parom. Vani ste apsolutne zvijezde, no čini se da je u Hrvatskoj taj hype nekako izostao. Zašto je tako?
- Eh, nisam nikad doživio da smo zvijezde, a kamoli megazvijezde! Znaš kako kažu - rock star, ali više se osjećam kao rock (kamen), nego star (zvijezda), haha! Jako smo uzbuđeni zbog koncerta u Tvornici kulture, to će biti prvi put od 2019. da ondje sviramo. Nakon što smo prošli pola Europe, konačno se vraćamo kući, tamo gdje i pripadamo! Samo za Zagreb i Hrvatsku pripremili smo jako puno efekata, glasnih eksplozija i energičan nastup. Na pozornici će nam se također pridružiti MetaKlapa, naša klapa koja obrađuje strani rock i metal repertoar te već sad sama puni crkve i zanimljiva kazališta u Njemačkoj, ali i ostatku Europe (njihov album prvijenac "The Choir of Beasts" iz 2022. producirao je upravo Marko Matijević Sekul, op.a.). Čak su pjevali na ceremoniji u čast Lemmyju Kilmisteru iz Motörheada, tijekom koje je dio njegovog pepela pohranjen u Lemmy‘s Baru u njemačkom selu Wackenu. Koncert u Tvornici svakako će biti nešto posebno, ispisat će našu povijest. Ovim putem pozivamo sve koji još nemaju kartu da je nabave i da ispišu tu povijest s nama.
Objavili ste dva albuma u relativno kratkom razdoblju - "Kreaturu" u kolovozu 2022., a lani u rujnu aktualni "War Of The Heathens". Svaki je konceptualna cjelina za sebe i priča svoju priču od prve do zadnje pjesme - ovaj aktualni spaja energiju Jadranskog mora i planina. Što vam je bila inspiracija/misao vodilja dok ste ga stvarali, što ste njime željeli prenijeti publici?
- Inspirirali su nas sukobi u srednjovjekovnoj Hrvatskoj. Svoje mjesto među pjesmama našle su i sve one legende te mitovi koji su nas impresionirali dok smo odrastali. Također nas je nadahnuo beskrajan sukob s Turcima, šake hrvatskih vojnika i ljudi koji su im se generacijama nevjerojatno hrabro odupirali. Zapravo smo jako ponosni na kulturu, energiju, prkos i hrabrost koje je ovaj mali narod u više navrata pokazao svijetu.
U pjesmama se često bavite legendama i bitkama koje su oblikovale Europu. Je li vas ta tematika oduvijek zanimala? Odakle sve to silno znanje o mitologiji i običajima - i kad je Istra u pitanju, ali i slavenski narodi općenito?
- Odrastao sam okružen time. Fasciniran, proučavao sam mitove iz cijelog svijeta kad god sam mogao, a posebno naše. Osobito su me zanimali oni koje je bilo teško pronaći. Mislim da sam time zarazio i ostatak svoje ekipe, što prijatelje, što članove benda. Osim toga, uvijek me rastuži onaj dio naše povijesti koji je izbrisan, ne doslovno, ali vrlo rijetko se spominje. Turska invazija uništila je veći dio toga i donijela neku kulturu koja nama zaista ne pripada, ali smo je na nasilan način usvojili… Nažalost, ona je donijela i usporen napredak u svemu, a najviše nas je zakinula u vlastitoj kulturi. Naša glazba u srednjem vijeku bila je raskošna, a nakon ratova s Turcima kulturna baština završila nam je na prosjačkom štapu. Naša misija je vratiti sve ono staro i izgubljeno hrvatsko, onu kulturu koja nam pripada i koja je naša.
Fanovi kažu da su vaši koncerti poseban doživljaj, mističan, nekima pomalo i mračan. Koliko vam je scenski nastup bitan, tko ga osmišljava i koliko su uopće naporne svirke tolikog intenziteta?
- Trudimo se unijeti velik dio sebe u svaki nastup. Ne bih rekao da je mračan, nego jako zabavan za sve prisutne, ali i energičan. Danas je to pola-pola - jedan dio je glazba, a drugi scenski nastup. Naravno da je najbolje ako su obje forme zadovoljene i ako možeš rasti u oba smjera. I sami fanovi razlog su zašto su nam koncerti poseban doživljaj, znam da zvuči kao kliše, ali stvarno imamo najbolje obožavatelje na svijetu.
U prosincu 2023. odradili ste 10 koncerata u Njemačkoj i Švicarskoj, a krajem rujna postali ste prvi izvođač iz Hrvatske koji je, nakon više od 30 godina, ostvario plasman na službenoj top-ljestvici albuma u Njemačkoj, nadmašivši mnoge svjetske zvijezde. Kakav je osjećaj?
- Ta turneja zapravo je bila jedna točka i odmah poslije nje krenuli smo dalje. Kad toliko radiš, nekako, nažalost, nemaš ni vremena slaviti, jednostavno si jednom nogom već u idućem ciklusu planova i ciljeva. Naravno da smo sretni zbog postignutog, ali ako daješ preveliku važnost tome, ostat ćeš uvijek na jednom mjestu, a mi smo žedni ići dalje, potegnuti što više i otvoriti što više vrata za sve potencijalne glazbenike iz Hrvatske koji će ići našim putem. Što nas je više, to smo jači!
Tekstovi vaših pjesama sve su samo ne površni - od spominjanja božice Morane i boga Peruna, do rata i klimatskih promjena, duboke introspekcije, osobnih borbi... Koliko vam je bitno da se fanovi mogu poistovjetiti s vašim pjesmama, prepoznati se u njima?
- Mi smo bend za narod od ljudi iz naroda, pa se naši tekstovi lako mogu približiti svakome tko si da malo truda ući u svijet Manntre. I bitno nam je da se fanovi mogu poistovjetiti s našim pjesmama. Nedavno nam se dogodilo nešto fantastično - sreli smo jednog fana koji nam je rekao da je htio počiniti samoubojstvo zbog teške životne situacije. Došao je doma, slučajno nas pronašao, čuo našu pjesmu, povezao se s njom i odlučio nastaviti živjeti. Prišao nam je i rekao da smo mu spasili život. Ma kakav novac, kakva slava? Sve drugo postaje nebitno kad čuješ nešto takvo. To je najveći dar i povezanost koje možeš dobiti kao osoba koja se bavi ovim poslom.
Glazba ne poznaje granice, to je činjenica, a vama se, otkako ste se s hrvatskog jezika prebacili na engleski, baza obožavatelja itekako proširila.
- Nažalost, s hrvatskim jezikom nismo bili "ozbiljno" shvaćeni na stranom tržištu i sve se počelo odvijati u dobrom smjeru tek kad smo krenuli raditi pjesme na engleskom. Svjesni smo toga da u našem glazbenom žanru stvarno dominiraju engleski ili njemački, a sve ostalo previše je egzotično za većinu publike. S hrvatskim se, na kraju krajeva, za nekoga tko ne poznaje jezik, zaista teško dubinski povezati.
Ovih dana objavljeno je i vaše prvo live izdanje, snimljeno na rasprodanom koncertu u Leipzigu. Jeste li zadovoljni?
- Jako! Nismo ga mislili izdavati kao live album, ali nakon što smo poslušali sirov materijal i shvatili da je publika bila glasnija od nas tijekom cijelog nastupa, morali smo to napraviti. Snimljen je u zadnji trenutak i to je vjerojatno pridonijelo šarmu cijelog izdanja.
Imate zbilja impresivnu bazu obožavatelja - prate vas iz države u državu, tetoviraju vaše stihove, ime benda... Koja su vam najupečatljivija iskustva s njima?
- Na svakom koncertu upoznamo barem dva ili tri fana koji nam pokažu neku ludu tetovažu, ispričaju neku nevjerojatnu crticu iz privatnih života povezanu s nama. Nedavno su nas došli gledati ljudi iz Meksika i SAD-a, putovali su više od 20 sati da bi bili na sat i po našeg nastupa. Meni je to sve nevjerojatno uopće i za pojmiti.
Mnogi se žale da Manntre baš i nema u domaćem javnom prostoru, rijetko vas puštaju na radiju, premalo vas je i na TV-u, a jedan ste od najboljih domaćih izvoznih "proizvoda". Kako to komentirate?
- Mislim da su 2Cellos ipak bili veći izvozni "proizvod" od nas, a i Maksim Mrvica napravio je zavidnu karijeru u Aziji, ako se ne varam. Valjda smo manje eksponirani u javnom prostoru zato što u Hrvatskoj spadamo u marginalne žanrove. Rock je kod nas manje zastupljen već desetljećima, ali srećom, vidim da se to polako mijenja. U inozemstvu su se rock i metal vratili na velika vrata, a to polako dolazi i kod nas, pa vjerujem da ćemo i mi polako dobiti eksponiranost koju nismo imali dosad. Ali iskreno, meni to ne smeta. Volim svoj mir, volim da me ljudi ne prepoznaju. Čitav bend sastavljen je od skromnih pojedinaca koji uživaju u glazbi i mislim da nikome baš i ne bi godila neka pretjerana individualna pažnja.
Kakvi su vam planovi za dalje?
- Kao i dosad - raditi, svirati, pisati, snimati, svirati, raditi, pisati, snimati i tako do neke 70. godine!
