Amos Lee nije posegnuo za svojim nego za pjesmama Lucinde Williams kojima je nježno utisnuo pečat, a meni se čini primjerenim da glazbena godina u mom slučaju započeta sredinom siječnja potresnim koncertom Lucinde Williams u Münchenu bude dovršena albumom njenih skladbi. Za kantautora čiji su raniji albumi za Blue Note dospijevali do vrhova top lista porazno je da je "Honeysuckle Switches" prošao posve nezapaženo, a promaknuo bi i meni da mi nema drage kolegice Ivana Lulić koja u stopu prati Amosa pa zahvalite njoj što vam skrećem pažnju na njegovo "ljubavno pismo" velikoj Lucindi.
U doba kad nas uče da ima više spolova i rodova možda je glupo napisati da je ljubavne pjesme koje je napisala i otpjevala jedna žena zanimljivo slušati kad ih izvodi jedan muškarac, no to nije jedina poanta. Važnije je da Amos pjesme o ljubavi, žudnji i boli u jednostavnim, pretežito akustičnim verzijama pjeva poput vraćanja duga Lucindi koju četvrt stoljeća, otkako ju je kasnih 90-ih prvi put čuo na radiju u Philadelphiji, smatra "duhovnim vodičem, inspiracijom i utjehom". Upravo tako i zvuče njegove izvedbe "Fruits Of Labor", "Are You Alright?", "I Envy The Wind", "Sweet Old World" i drugih. Tko ne pusti suzu, nije muško.