Kad je Lana Del Rey objavila "breakthrough" album "Born To Die" (2012.), dio kritike pitao se koliko je ta "cura" ono što Amerikanci zovu "real deal", a koliko "fake" jer joj je otac bogati marketinški stručnjak. U međuvremenu se prometnula u jednu od najvažnijih američkih kantautorica, potvrdivši tezu da posljednjih desetak godina najzanimljivije osobne pjesme u pravilu donose djevojke i žene. Definitivno je postala ikona svog vremena, kao što su to u svoje doba postale Joni Mitchell čiju je "For Free" obradila, Stevie Nicks s kojom je ostvarila duet "Beautiful People, Beautiful Problems" i Joan Baez koju također spominje u stihovima "I‘ve been covering Joni and dancing with Joan/Stevie‘s calling on the telephone" iz pjesme "Dance Till We Die". Igrala je protiv svih pravila šoubiznisa jer nije pristajala svoje zamamne obline eksploatirati u seksploatističkim videospotovima, ali je unatoč ili zahvaljujući tome, postala "mitska" figura suvremene američke pop scene. Ima u njoj nešto od "femme fatale" iz starih holivudskih filmova i djela Davida Lyncha, a poimam je i "starom dušom", baš kao i izdankom "stare uvrnute Amerike".
Na albumu "Did You Know That There‘s A Tunnel Under Ocean Blvd" posve se demitologizira, propitujući se gdje je "zapela" kao 37-godišnja žena, na pola puta između rođenja djeteta svoje sestre i smrti svoje bake, a koje spominje u uvodnoj pjesmi "The Grant". U istoj pjeva o tome što joj je pastor rekao da će joj se dogoditi kad jednog dana umre, u "A&W" se osjeća poput "američke kurve", a u duetu "Margaret", s producentom i prijateljem Jackom Antonoffom, poput "starog Hollywooda". Meni se pak čini da samo traži mir u sebi i u svom domu, kao u pjesmi "Paris, Texas" koja nije slučajno nazvana po istoimenom "road movieju" Wima Wendersa u kojem Harry Dean Stanton lutajući traži nešto slično, ali ne baš uspješno.
Lana nas je već na ranim albumima naučila na ispovjedni ton, a "Did You Know That There‘s A Tunnel Under Ocean Blvd" najosobniji je u njezinoj karijeri. Doduše, svi su zbog billboarda okačenog u Tulsi u Oklahomi mislili da će njezin novi album biti "obračun" s njezinim bivšim momkom, policajcem Seanom "Sticksom" Larsonom. Na plakatu je stajalo "There‘s Only One In Tulsa", ali umjesto osvete, kakvu su svi očekivali u svjetlu "osvetničkih" pjesama Shakire i Miley Cyrus, Lana je mislila na to da je taj billboard jedini koji je "okačila" u okviru kampanje za novi album. Namjerno ili slučajno u Tulsi, posve je nevažno. Ne znam je li njezin otac osmislio taj trik, no takav primjer gerila-marketinga, koji je sa smiješno malim iznosom novca ostvario fantastičnu medijsku pozornost, trebao bi se poučavati na ekonomskim fakultetima. Time nas je Lana, uvijek drukčija od drugih, uspješno navela na pogrešan trag što se tiče tematike njezina novog albuma. Tek dvije-tri pjesme mogu se vezati uz tematiku prekida ljubavne veze, a i to ne baš specifično njezine s Larsonom, nego više s "pričama" o nekim drugim ljudima. Ako jedna tema prevladava, onda je to tema smrti i to iz vrlo osobne vizure, jer evidentno žali za pokojnim djedom i ujakom. Nadalje, izražava jaku ljubav prema ocu, a znatno manju prema majci dok samu sebe propituje koliko je kadra postati majka, a godine joj prolaze i biološki sat otkucava. Svako malo piše i o odnosu prema Bogu, što se također može povezati s odnosom prema smrtnosti, a izražena je i tema seksualnosti, ali ne iz prizme feministice jer Lana to nije, nego iz prizme srama i svojevrsnog oslobođenja od nametnute joj role seksualnog objekta iz koje je uspješno iskočila.
U neku ruku - zbog preokupacije smrću, Bogom, vjerom i grijehom - "Did You Know That There‘s A Tunnel Under Ocean Blvd" je Lanin "gospel" album, a ponajprije bi se takvim mogao označiti zbog uznosite glazbe u kojoj je uz klavir kao glavni instrument ostavljeno puno mjesta za prateće vokale i "gospelovski" razvoj melodija, gostovanja kantautora Father John Mistyja, jazz i R&B pijanista i pjevača Jona Batistea te "propovijed" propovjednika "crkve slavnih" Judaha Smitha koji, doznajem s interneta, izražava u najmanju ruku diskutabilne stavove o LGBTQ+ populaciji. Jednima će takav odabir "pastora" biti čudan, drugi će joj to zamjeriti, treći je vjerojatno i napadati, no čini se da Lana ne mari ni za takve napade. Treba reći i da se taj propovjednički "interludij", ma koliko sporan bio Judah Smith, vrlo dobro uklapa u album. A tko voli Lanin glas, lako će se "zaljubiti" i ovaj 77 minuta dug album koji je ipak trebalo skratiti za posljednje tri pjesme kako bi bio još efektniji i protočniji.
Ipak, "Did You Know That There‘s A Tunnel Under Ocean Blvd" impresivan je poput "Norman Fucking Rockwella" ili "Chemtrails Over The Country Cluba" na koji je poput kode fino nadovezala "Blue Banisters" te drukčiji i od njezinih ranijih izdanja i od onoga što pop glazba nudi posljednjih godina. U obilju zanimljivih i jakih kantautorica Lana Del Rey i dalje suvereno drži izdvojenu poziciju. Godine prolaze, ali i s novim pjesmama ponovo je fatalna za slušatelja. Sliku i ne trebam, dovoljna je mašta.
LANA DEL REY
Did You Know That There’s A Tunnel Under Ocean Blvd
Interscope/Universal Music Croatia
žanr: pop
ocjena: 4 i pol