A long, long time ago... kako počinje poznata pjesma, odnosno prije mnogo, mnogo vremena - točnije, prije 50 godina - Ameriku su potresali mučni obračuni generacija, masovni ulični prosvjedi i čitav niz pokreta za socijalnu pravdu. Sada, pola stoljeća kasnije, opet se raspravlja o sličnim temama. Ima neke poetike u tome što je prošlo točno pet desetljeća otkako je pjesma koja je obuhvatila sva ta kulturna previranja, ‘American Pie‘, postala veliki hit, piše Guardian.
‘To je pjesma koja je govorila o tom vremenu, no i sada je itekako primjenjiva‘, rekao je Spencer Proffer, producent novog dokumentarca o pjesmi, pod naslovom ‘The Day the Music Died‘ (‘Dan kad je umrla glazba‘, prev.).
Zapravo, ‘American Pie‘ je dobila nove obožavatelje i proširila svoje značenje, a pojavile su se i nove obrade pjesme. Tijekom godina interpretirali su je umjetnici od Madonne (koja je 2000. stvorila komercijalno uspješnu, iako estetski mlitavu verziju) preko Gartha Brooksa, pa do Jona Bon Jovija i Johna Mayera.
Tijekom godina, novinari su pjesmu podvrgavali detaljnoj analizi, dok je njen tekstopisac, Don McLean, tek naznačio što je zapravo namjeravao reći. Nasuprot tome, novi dokumentarac nudi prvu detaljnu dekonstrukciju teksta pjesme, stih po stih, kao i najdetaljniju analizu njezine glazbene evolucije.
‘Rekao sam Donu: ‘Vrijeme je da otkriješ ono što su novinari 50 godina pokušavali dokučiti‘‘, rekao je Proffer.
Osim toga, film nudi emocionalni prikaz tragičnog događaja koji je McLean iskoristio kao početnu točku za širu priču koju je želio ispričati.
Događaj, koji je McLean nazvao ‘dan kada je glazba umrla‘, potresao je tadašnji pop svijet i imao formativni učinak na tekstopisca. Jedne hladne noći 1959., mali zrakoplov u kojem su bili Buddy Holly, Ritchie Valens i J.P. Richardson (The Big Bopper) srušio se u polje kukuruza u Clear Lakeu, u Iowi, nekoliko minuta nakon polijetanja. Svi su poginuli. Dokumentarac počinje tim događajem, vraćajući se u Surf Ballroom, gdje su zvijezde izvele svoj posljednji nastup. Snimatelji su doveli pred kameru čovjeka koji je prisustvovao tom kobnom koncertu, kao i vlasnika zrakoplovne tvrtke koja je unajmila stradali avion. Štoviše, film sadrži dirljiv intervju s Valensovom sestrom Connie, koja zahvaljuje McLeanu što je njezinog brata ovjekovječio u pjesmi.
Prvi dio filma pokriva McLeanov rani život, uključujući vrijeme koje je kao dječak proveo raznoseći novine u predgrađu New Yorka gdje je odrastao. U opširnom intervjuu za film, McLean govori o tome kako je dostavljao novine koje su prenijele vijest o nesreći, nešto na što aludira na početku teksta pjesme. U to je vrijeme Buddy Holly bio njegov glazbeni idol. Njegova je smrt inspirirala tekst pjesme, a jedan osobniji gubitak promijenio je tijek McLeanova života. Kada je imao 15 godina, otac mu je iznenada umro od srčanog udara. ‘To je imalo dubok učinak na njega‘, rekao je Proffer. ‘Nosio je smrt svog oca u svojoj duši.‘
U svojoj tuzi, McLean se bacio na glazbu, razvijajući talent koji mu je kao tinejdžeru priskrbio nastupe u folk klubovima Greenwich Villagea. Uzor je pronašao u Weaversima, posebice u Peteu Seegeru s kojim se sprijateljio. Pripovijedanja u pjesmama te grupe, kao i njihova utemeljenost u stvarnim kulturnim i društvenim događanjima, poslužili su kao predložak za određene aspekte pjesme ‘American Pie‘.
Od Seegera je također naučio vrijednost zajedničkog pjevanja. Jedna posve jasna karakteristika pjesme ‘American Pie‘ je njezin refren koji svatko može otpjevati. Jednostavnost njezine melodije slična je dječjoj glazbi. ‘To je poput pjesama koje se pjevaju oko logorske vatre. Svi se mogu uključiti‘, rekao je Proffer.
Neki dijelovi teksta čak citiraju dječje pjesmice, uključujući stih ‘Jack be nimble/Jack be quick‘ (‘Jack budi spretan/Jack budi brz‘). Naslovnica albuma ‘American Pie‘ naglasila je tu vezu prikazujući McLeanov palac u prvom planu kao referencu na još jednu dječju pjesmicu o Little Jacku Horneru, koji je ‘stavio palac/i izvukao šljivu‘.
U isto vrijeme, poruka pjesme ne može biti ‘odraslija‘. ‘Za mene je ‘American Pie‘ hvalospjev snu koji se nije ostvario‘, kaže u filmu producent pjesme, Ed Freeman. ‘Bili smo svjedoci smrti američkog sna. Zemlja je bila u nekom poodmaklom stanju psihičkog šoka‘, kaže McLean u kameru. ‘Sva ta gužva i neredi i zapaljeni gradovi...‘
Ekstremnost svega toga natjerala je McLeana da poželi, u kreativnom smislu, dohvatiti zvijezde. ‘Htio sam napisati pjesmu o Americi, ali nisam želio napisati pjesmu o Americi kakvu je itko ikada prije napisao‘, kaže.
To nije bio lagan zadatak s obzirom na broj tekstopisaca koji su u to vrijeme stvarali vlastite ode razočaranju u američki san. Tu su autori u rasponu od Paula Simona s ‘American Tuneom‘ (koji zamišlja Kip slobode kako plovi pučinom) do Dionove verzije ‘Abraham, Martin and John‘ (koja dirljivo govori o ubojstvima Martina Luthera Kinga i Roberta Kennedyja).
McLeanova želja da se izdvoji od ostalih kantautora koji su dominirali glazbom u to vrijeme, imala je i karijerističku motivaciju. Njegov debitantski album, Tapestry, izdan 1970., nije izazvao veliku pozornost i njegova mala diskografska kuća, MediaArts, nije imala puno povjerenja u njega. Unatoč tome, velika ‘statement‘ pjesma koju je osmislio da to promijeni, stigla je u obliku koji prkosi najosnovnijoj odredbi hita - a to je da ne traje duže od tri minute. ‘American Pie‘ traje čak osam i pol minuta i ispunjena je zagonetnim slikama nalik na grozničav san.
Zapravo, McLean je napisao čak i više stihova nego što je zadnja verzija pjesma imala. ‘Samo je nastavio pisati. Mogla je trajati i 16 minuta‘, rekao je Proffer.
U tom smislu, pjesma dijeli nešto s ‘Alelujah‘ Leonarda Cohena. U obje pjesme stihove je autor napisao i dobre dijelove odbacio (iako je mnogo više odbačeno u Cohenovom slučaju). Obje su pjesme također dobile na značaju i utjecaju tijekom godina. (Slučajno, Cohenova pjesma također je tema novog dokumentarca pod naslovom ‘Hallelujah: Leonard Cohen, A Journey, A Song‘). Ipak, u srži se bitno razlikuju. ‘‘Alelujah‘ je duhovno proučavanje, a ‘American Pie‘ je sociološka studija‘, rekao je Proffer.
Ta je studija često stidljiva. Stihovi vrve šifriranim referencama na kraljeve, kraljice i lude, zajedno s mnoštvom ličnosti iz svijeta kulture koje tekst pretvaraju u virtualni pop kviz: ‘Pogodi referencu!‘ Rezultat je pjesma koja tjera slušatelja da riješi njezinu zagonetku. ‘Svaki put kad slušate, pomislite na nešto drugo‘, rekao je Proffer.
McLean u filmu odbacuje neka od najčešćih nagađanja o svojim referentnim točkama. Elvis nije bio kralj koji se spominje u pjesmi. ‘Djevojka koja je pjevala blues‘ nije bila Janis Joplin, a Bob Dylan nije bio spomenuta dvorska luda. Godine 2017., Dylan je za magazin Rolling Stone komentirao svoje navodno ‘pojavljivanje‘ u pjesmi: ‘Dvorska luda? Naravno, jer dvorske lude pišu pjesme poput ‘Masters of War‘, ‘A Hard Rain’s Gonna Fall‘, ‘It’s Alright, Ma‘. Mislim da ipak govori o nekom drugom.‘
Koliko god neki McLeanovi stihovi bili maštoviti, njegova ključna referenca na ‘dan kada je glazba umrla‘ pretvorila je pjesmu u lekciju iz povijesti za one koji su rođeni prekasno da bi tim događajem bili tako potreseni kao što je bio McLean. Čak i kad se pjesma prvi put pojavila, prošlo je više od desetljeća od pada aviona, što je u brzom tempu života popa jednako tisuću godina.
Jedan od najzanimljivijih dijelova dokumentarca nudi detaljnu disekciju evolucije aranžmana pjesme. Nije pronašao svoj pravi ritam sve dok nisu doveli klavijaturista Paula Griffitha, koji je svirao na temelju svačijih snimaka, od Dylana do Steely Dana. Njegove klavirske dionice unijele su gospel notu u pjesmu, kao i dodatni pop odmak. Takve ‘udice‘ pomogle su da pjesma velike gustoće i dužine postane omiljena među milijunima slušatelja.
Kako bi se nosila s duljinom pjesme, McLeanova diskografska kuća imala je pametnu ideju. Prva polovica pjesme pojavila se na A-strani singla, dok je druga bila prebačena na stranu B. To je A-stranu pretvorilo u ‘udicu‘ za slušatelja koji ju je morao poslušati do kraja. Silna potražnja prisilila je AM radijske postaje da puštaju obje strane. U isto vrijeme, FM radiji - koji su išli dublje i svirali dulje - u to su vrijeme dosegli svoj komercijalni vrhunac. Izdana krajem 1971., ‘American Pie‘ je do siječnja 1972. došla na prvo mjesto top liste, gdje se zadržala cijelih mjesec dana. 49 godina držala je rekord za najdužu pjesmu koja je bila na prvom mjestu - sve dok ga nije srušila 10-minutna pjesma Taylor Swift, ‘All Too Well‘.
Zanimljivo je da obje pjesme u sebi nose određenu ljutnju. No, s vremenom se McLeanovo djelo znatno promijenilo u svijesti javnosti. Danas se ponekad izvodi i tumači kao da je neka vrsta uzbudljivog nastavka američke himne. U filmu je jedan obožavatelj opisuje kao pjesmu koja vas tjera da ‘zastanete i budete zahvalni na svemu što imate‘.
Garth Brooks kaže u filmu da je to pjesma ‘o nagonu za neovisnosti, o nagonu za otkrićem... o vjerovanju da je sve moguće‘.
Takav stav pomalo zbunjuje, s obzirom na tugu i gađenje kojima je ispunjen stvarni tekst pjesme. Zapravo, ‘American Pie‘ završava s ‘ocem, sinom i svetim duhom‘, koji su toliko užasnuti stanjem u zemlji da su čak i oni - tobožnji spasitelji čovječanstva - pobjegli prema obali. ‘Ljudi ne razmišljaju o tome što pjesma stvarno znači‘, rekao je Proffer. ‘Razmišljaju o tome kako se zbog nje osjećaju.‘
Ako takve reakcije dekontekstualiziraju pjesmu, ovaj film može poslužiti za njezino ponovno kontekstualiziranje. Štoviše, ima za cilj proširiti njezinu ostavštinu predstavljanjem novih verzija pjesme koje pjeva netko iz sadašnje generacije (npr. 24-godišnja britanska pjevačica Jade Bird), kao i umjetnici iz drugih kultura (pjevač Jencarlos i producent Maffio, koji su napravili verziju na španjolskom). ‘Uzbudljivo je znati da nešto što se dogodilo prije 50 godina može odjeknuti i kasnijim generacijama‘, rekao je Proffer. ‘Kroz slušanje pjesme ljudi dobivaju uvid u to kakav je život bio tada i kakav je postao danas.‘