Provesti s nekim 53 dana u backstageu je kao provesti s nekime mjesece u običnom životu - kaže Robert Zadravec Beli, koji je organizirao prvi koncert Đorđa Balaševića u Zagrebu nakon rata, u Domu sportova. - Pamtim da se radilo o petku 13. i suboti 14. u mjesecu. Smijali smo se, kako baš petak trinaesti. Meni je taj datum nekoliko puta u životu bio baš sretan dan. Tako je bilo i s ovim - počinje Zadravec.
Bilo je to u prosincu 2002. godine. Karte su u prodaju pustili 1. kolovoza, do 1. listopada je prvi koncert bio rasprodan. Drugi je planuo do 1. prosinca, i to bez ikakve medijske pompe ili billboarda. Zadravec se već tada koncertima bavio dugo. - No ovo je bilo prvi put da sam vidio da cijela dvorana plače. A i Balašević je pustio suzu. Ljudi su se pitali koja će biti prva pjesma, gotovo da su postojale kladionice. On je samo rekao "Najlepše godine". I svi su briznuli u plač - sjeća se.
- Atmosfera je bila kao da je netko promućkao bocu Coca-Cole i otvorio je - slikovito govori o ovim događanjima, za koje je prodano točno 11.400 karata.
Zadravec je čovjek od brojki. - Prvi je koncert trajao četiri sata i 50 minuta, a drugi pet sati i 26 minuta. Netko je uvijek mjerio te stvari - kaže.
Prvi je bio nešto kraći jer je Balašević kasnio. Koncert je trebao početi u 20 stati, a počeo 25 minuta poslije. - Bila je gusta prosinačka magla. Na početku se ispričao, objasnio da se Zagreb malo promijenio, a vremenski su uvjeti zahtjevni. Inače je na koncerte dolazio pola sata prije - sjeća se.
Đorđe i bend vrlo su egzaktno riješili dolazak u Zagreb. - Bend je došao autobusom i bio u hotelu Panorama, a on je došao automobilom, parkirao je u garažu tadašnjeg hotela Intercontinental. Onda ga je pokupio kombi s tamnim staklima i redarima. Imali smo osigurano nekoliko parkirnih mjesta ispred Ledene dvorane, na službenom ulazu, kod kafića Point - priča Zadravec.
Sve je prošlo bez ikakvih problema. Pored blagajne je bilo ravno troje demonstranata. - Svi su im se smijali - kaže.
Dan nakon prvog koncerta Balašević je otišao kod predsjednika Mesića, na čvarke. - Balašević je tada rekao da bi volio da i Srbija ima predsjednika koji tako ugošćuje glazbenike - sjeća se Zadravec.
Je li Balaševića bilo strah? - Nije, naprotiv. On je tu bio na domaćem terenu. U Zagrebu je čak i služio vojsku. Jednom ga prilikom nisu pustili da uđe u Saloon jer je došao u odori JNA. Nije bio sređen pa nije mogao unutra - govori.
Za Balaševića kaže da je bio jako susretljiv i jednostavan. Te vrlo neobičan. - Prvi bi odlazio sa svojih koncerata. Posljednja bi obično bila pjesma "Odlazi cirkus", koja je tako aranžirana da je iznimno rastegnuta, da se instrument po instrument gasi. On prvi napušta pozornicu. Posljednja bi se gasila dionica saksofona, koju je svirao Gabor Bumford.
Nakon odlaska, sjeo bi u svoj automobil i kretao na put; u Novi Sad ili Maribor, gdje je također imao stan. Odgovaralo mu je da ne bude u gužvi dok svi krenu kući s koncerta. Dok bi bend završio pjesmu, on bi već bio na izlazu iz grada - priča Zadravec. Tako je bilo i na onim prvim koncertima u Zagrebu. Nakon koncerta prve večeri uputio se u Maribor, nakon druge u Novi Sad.
Ljudima su se ovi koncerti svidjeli. - Pa smo otišli i u Opatiju, Viroviticu, Split, Rijeku, Karlovac, Slavonski Brod... Pamtim i kad smo najavili koncert u Sisku, tamo smo radili "Kalendar mog djetinjstva". Prvi dan nije prodana nijedna karta. Ne zato što nije bilo interesa, nego ljudi nisu vjerovali da će se koncert doista održati. Mislili su da je šala - prisjeća se Zadravec. - A sutra su onda prodane dvije dvorane - govori.
Onda se Đorđe onda poželio intimnijih prostora. - Pa smo dvije godine radili u Kerempuhu. U tom smo periodu tamo napravili 33 nastupa. Jednom sam ušao u garderobu Kerempuha, radio sam predstavu "Voz" sa Sergejem Trifunovićem i Vojom Brajovićem.
Oni su gledali kako tako dobro poznajem kazalište. A ja sam tamo dvije godine provodio svaki ponedjeljak. Nisu imali svoj program ponedjeljkom pa smo mi održavali program "Kalendar mog djetinjstva". A tri smo nastupa napravili i na Brijunima - priča, nazivajući te koncerte "ranim radovima". Nakon njih je uslijedila pauza, pa onda veliki koncerti u arenama, no njih nije radio Zadravec.
Skupa su sveukupno pripremili i odradili 53 koncerta. Sigurno je ponosan na tu suradnju? - Naravno, ta mi je suradnja definitivno jedno od većih životnih postignuća. Nikada nisam radio s hrvatskim izvođačima, imao sam tek dvije promocije albuma, jednu s Letom 3, drugu s Kawasaki 3P-om. Radio sam isključivo sa stranim izvođačima. Balaševića, naravno, smatram jednim od svojih trijumfa. Uz bok Manu Chao, Blondie, White Stripesima... - nabraja.
S vremenom su svi postali prijatelji. - S Balaševićevim menadžerom i dan danas pijem kavu kad dođem u Novi Sad - kaže.
Pitam ga kakva je u postratnom periodu bila atmosfera na glazbenoj sceni. Jesu li se osjetile trzavice, je li se srpske izvođače dočekivalo s negodovanjem?
- Ne! Kada se otvorila Tvornica kulture, radili smo jedan koncert mjesečno. Počeli smo s Rambo Amadeusom, onda nastavili s Obojenim programom, pa Električni orgazam, Disciplina kičme... U Puli sam radio i s Vladom Divljanom i Old Stars Bendom... Nikad nije bilo problema.
Sjećam se da je Bojan Mušćet, novinar HRT-a, slikovito objasnio stanje. Kad je Rambo bio prvi srpski izvođač koji je nastupio u Zagrebu nakon rata, Mušćet je rekao: "U Tvornici kulture, 150 metara od Ministarstva obrane, sviraju 'Po šumama i gorama'. Došla su neka nova vremena - priča Zadravec pa zaključuje: - Da, umjetnost po meni jest bila pomirba. - priča Zadravec, jedan od mnogih kolega iz industrije koji se ovih dana opraštaju od Balašević.
Glumac Rade Šerbedžija kaže kako ne može vjerovati da njegovog prijatelja više nema. "Bio je taj moj Đorđe veliki umjetnik, jedan od najvećih i kroz umjetnost i kroz ljudskost", kazao je o njemu. Emotivni post objavila je i Severina koju je Balašević podržao na samom početku karijere, a koja je nastupala na njegovom koncertu.
Sam Balašević nedavno je izjavio u Večernjem listu da mu je ova godina bila loša jer je u njoj izgubio svog prijatelja, glumca Mustafu Nadarevića. Đorđe Balašević i Mustafa Nadarević bili su dugogodišnji prijatelji, koji su radili zajedno na Balaševićevom filmu “Kao rani mraz”, u kojem je Nadarević imao jednu od glavnih uloga.