Prije nekoliko dana razmišljala sam i pisala o zlatnom hrvatskom dirigentskom krugu koji se još nije zatvorio. Nakon Lovre pl. Matačića, Milana Horvata i Mladena Bašića otišao je i Pavle Dešpalj. Ostao je još Nikša Bareza, vitalni 85-godišnjak pun planova. Danas ga više nema, preminuo je u 86. godini kao zadnja karika u lancu najdugovječnijih glazbenika - jer dirigenti to u pravilu doista i jesu - onih koji su kroz nekoliko generacija obilježili naše glazbeno izvodilaštvo. Nije pretjerano zapitati se: što ćemo bez Bareze?
Dakako, nitko nije nezamjenjiv, život a u njemu i glazba idu dalje, na svim područjima stižu mladi, tako je i u dirigentskom svijetu, imamo i nekolicinu naših s uspješnim karijerama, pa ipak teško će se kod nas ponoviti niz generacijski nadovezanih majstora sa štapićem koji su sustavno postavljali mjerila a ona se, barem u segmentima, očituju kroz naše orkestre i danas.
Jedan od njih, eto i zadnji na tom putu, bio je Bareza, hrvatski i inozemni umjetnik velike i važne karijere koja ostavlja trajni otisak. Unatoč visokim godinama još je nedavno nastupio pridruživši se 100. obljetnici Muzičke akademije na kojoj je i diplomirao i predavao, na vijest o pronalasku izgubljenog dijela partiture opere "Nerone" Arriga Boita koju je postavio na Splitskom ljetu 1989. silno se razveselio razmišljajući o mogućoj novoj izvedbi, planirao je znatiželjno i ambiciozno kao i uvijek uvjeren u posebnu istraživačku misiju dirigenta koji nije samo čovjek sa štapićem.
Bio je dirigent ogromnog znanja koje je stjecao postupno, ali i brzo. Splitski klasičar, gimnazijalac škole koja je dala brojne vrsne kulturnjake, u Zagrebu je vrlo brzo stekao naklonost legendarnog ravnatelja i dirigenta Opere Milana Sachsa. Strah i trepet zagrebačke Opere prepoznao je svog nasljednika i Bareza već 1965. godine postaje najmlađi direktor opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.
Nakon Sachsa počinje druga poslijeratna zlatna era zagrebačke Opere. Standardni se repertoar obogaćuje, tradicija "Nikole Šubića Zrinskog" i "Ere s onoga svijeta" čuva, ali Bareza počinje i istraživati pa 1972. s Kostom Spaićem postavlja glazbeni plakat Ive Maleca "Sam protiv svih" temeljen na političkim govorima Victora Hugoa. Istraživački duh vodi ga i dalje u karijeri prema nepoznatom ili manje poznatom pa tako na Splitskom ljetu čiji je također bio ravnatelj ostaje uz već spomenutog Boitova "Nerona" i nezaboravna ranobarokna opera "Krunidba Popeje" Claudia Monteverdija.
Cijenjen kod publike
Bareza je dakako i veliki majstor tzv. željeznog repertoara, onog za najširu publiku, no sve su njegove "Aide", gotovo cijeli Puccini, i svi drugi klasici oblikovani iznimno pažljivo, s bezbroj brušenja na dugim pokusima što ga ponekad baš i ne čini jako omiljenim među ansamblom, ali je zato iznimno cijenjen kod publike i u kritičarskim krugovima.
Sudjeluje i na Muzičkom biennalu Zagreb (M. Kelemen "Novi stanar", "Napuštene", "Opsadno stanje" i dr.), marno praizvodi hrvatske autore, a gostovanjima Opere i samostalno stječe i inozemnu reputaciju koja ga od 1974. odvodi u svijet.
Zürich i Graz, gdje djeluje kao generalni muzički direktor, prve su postaje nakon kojih će uslijediti Nizozemska nacionalna opera, venecijanski La Fenice, tršćanski Teatro Verdi, Lenjingrad i Moskva, nekoliko godina je angažiran kao šef-dirigent Opere i Filharmonije "Robert Schumann" u Chemnitzu, potom Bečka državna opera, pariški nastupi s ORF orkestrom..., i naposljetku milanska Scala u kojoj uz Ricarda Muttija 1991. dirigira Wagnerova "Parsifala", kasnije i Puccinijevu "Manon Lescaut" i Wagnerov "Sumrak bogova". Uz Puccinija Wagner je Barezina opsesija još iz vremena angažmana u Grazu gdje je postavio integralnu tetralogiju "Prsten Nibelunga", a bajrojtskom majstoru vraća se i u svom zadnjem zagrebačkom opernom angažmanu, s "Lohengrinom", "Parsifalom" i "Ukletim Holandezom".
Vraćanje izvorniku
Među zagrebačkim posljednjim nastupima sjećat ćemo se Barezine posvećenosti Vatroslavu Lisinskom na koncertu uz 200. obljetnicu skladateljeva rođenja, a osobito veličanstvene izvedbe "Gurre-Lieder" Arnolda Schönberga uz Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije kojem je bio na čelu niz godina. Bio je to posljednji zaron u zapjenjeni ocean glazbe koju je Maestro istraživao, vraćajući joj uvijek autentičnost izvornika, jer glazba je bila na prvom mjestu. Mladima je savjetovao da što manje slušaju tuđe snimke, umjesto toga korisnije je proučavati partiture i poštovati autore.
Uz brojne domaće nagrade u Parizu je dobio platinastu diskografsku nagradu za operu "Il' campiello" Ermanna Wolf-Ferrarija snimljenu s ansamblom Teatro Verdi, dok je u Austriji dobio nagradu Grada Graza te postao prvi dobitnik nagrade Johann Fux za iznimne zasluge na području glazbene umjetnosti.