Zagreb doista ima publiku za sve vrste glazbenih događaja. Gradsko kazalište Komedija odavno je inauguriralo naš i strani mjuzikl kao omiljeni žanr glazbene scene, no ne sjećam se spektakla kakav je u Lisinskom ostvaren predstavom "Ljepotica i zvijer" skladatelja Alana Menkena na tekst Linde Woolverton i stihove Howarda Ashmana i Tima Ricea.
Nakon animiranog filma iz 1991., ovjenčanog Oscarom, nastao je brodvejski mjuzikl 1994. s čak 5461 izvedbom u 15 godina. Kritika ga je ocijenila različito, no komercijalni je uspjeh bio golem. Djelo je izvođeno i kod nas, u zagrebačkoj Trešnji te u Osijeku i Rijeci, vjerojatno u skraćenim verzijama (postoji i ona za juniore), a ovu današnju potpisuje kao originalnu produkciju Disney Theatrical Productions.
Valja odmah reći da je za zagrebačku predstavu (gledala sam drugu izvedbu) apsolutno najzaslužniji redatelj i koreograf Leo Mujić, koji je jednu od brojnih dječjih bajki, koja čak i ne pripada vrhu piramide ovoga žanra (predložak je francuska bajka Jeanne-Marie Leprince de Beaumont), pretvorio u blistavi kaleidoskop boja, plesa, minimalističkih likova, pune velike scene bez praznoga hoda, u vrtlogu koji se bez daha prati u odlično prilagođenoj sceni pokretne scenografije Stefana Katunara, svjetlosnim efektima Aleksandra Čavleka i šarolikim šarmantnim kostimima Manuele Paladin Šabanović.
Muićeva maštovitost i scenska inteligencija čak su prerasle priču s uobičajenim poučkom da dobro na kraju pobjeđuje. Ima, naravno, i žalosnih bajki, a u ovoj začarana "zvijer" skida svoj oklop zahvaljujući dobroti domišljate djevojke i na kraju su svi sretni! Osim onoga koji bi po definiciji trebao biti junak, ali se ispostavlja da je hulja te pravedno pogiba. Spominjem ga prvoga jer je paradoks u bajci, ali i zbog izvrsnog mladog Matka Knešaureka, koji je finom ironijom mimike, lijepim glasom i stasom sjajno ocrtao pravog antijunaka. Naslovnu ulogu Ljepotice Belle idealno je utjelovila također mlada i doista svestrana Buga Marija Šimić, koja pjeva, glumi, pleše, kreće se i govori kao da je iza nje već duga profesionalna karijera, a kao klasično školovana pjevačica songove iz mjuzikla pjeva zaraznom energijom žanra. Konačno, tu je i Ivan Glowatzky, koji je našao pravi balans između glasa i izražajnosti u nezahvalnoj ulozi Zvijeri. Nije bio "strašan", prije nesretan do samoga kraja.
Brojne su manje role od kojih ne mogu sve spomenuti jer su svi tumači s alternacijama okupljeni u tiskanoj knjižici pa je neke zahvaljujući odličnim maskama bilo teško prepoznati. Komedijini prvaci dobro su se zabavljali: blistavim humorom Sandra Bagarić kao Primadona Bocca Grande, divnu Gospođu Kamilicu pjevala je Jasna Bilušić "zarobljena" u golemi čajnik, svijećnjak Lumiere Đanija Stipaničeva vodio je igru među mnogima koji su krasili predstavu pod vodstvom nevidljivog dirigenta Davora Kelića s također skrivenim orkestrom. Komediji je definitivno potrebna velika scena za ovakve spektakle.