Zbog obilja studijskih uglavnom ne recenziram inozemne live albume, no kako već mjesecima nemamo jakih gostovanja, lako se složiti s kolegicom iz NME-a koja u recenziji "Live At Royal Albert Hall" piše kako bi "sada dala sve na svijetu da je netko zalije pivom dok na prstima stoji u gužvi na koncertu" poput onog Arctic Monkeysa iz 2018.
S obzirom na to da su četiri-pet godina ranije bili headlineri Glastonburyja, Leedsa, Readinga i niza drugih festivala, uključivši INmusic, te održali dva samostalna koncerta u Finsbury Parku pred 80.000 ljudi, posrijedi je bio ekskluzivan nastup Arctic Monkeysa za 5000 ljudi, koliko prima Royal Albert Hall. Stoga je danas, kad nema takvih nastupa, a pitanje je hoćemo li ih i kada ponovo ovdje imati, utješno slušati fascinantan live album benda u naponu snage koji je maestralno ovladao svim tajnama rock'n'rolla.
Kad ih se sjetim kao prištavih klinaca na njihovom prvom minhenskom koncertu u Georg Elser Halle - kad sam bubnjaru zamalo odvalio šamar jer je prije tonske probe na mene naletio romobilom - neizmjerno mi je drago što su Arctic Monkeys postali velik i briljantan sastav koji rock iznova čini erotičnim i potentnim, zavodljivim i magičnim, energičnim i maštovitim u simbiozi s raspamećenom i ekstatičnom publikom.
Devedesetominutni "Live At Royal Albert Hall", protegnut od post-punka s početka karijere do psihodelije i baroque-popa iz kasnije faze, ujedno je i perfektna kolekcija najboljih pjesama Arctic Monkeysa.