Elvis Stanić je gitarist koji svoj instrument "jede" za doručak, ručak i večeru, veteran hrvatske jazz scene, pokretač raznih jazz projekata na Kvarneru i šire, a na koliko je svojih i tuđih, prilično raznorodnih albuma svirao, možete vidjeti na njegovoj web stranici. Sklon je suradnjama i uskakanju u razne žanrove, no čak i nakon posljednjeg albuma "Air/Zrak", koji je realizirao s Oslo Symfoniorkesterom, "Insomnia" je album kakav dosad Elvis Stanić nije snimio.
Ispada da ga pandemija i "nesanica" nisu bacile u depresiju i letargiju, nego uz suradnike poput Ivana Popeskića, Damjana Grpca, Albe Nacinovich i Branimira Gazdika te Meri Trošelj i Marka Tolju prebacili u progresivni jazz.
Doduše, Stanić je s tim fahovima koketirao i prije, no "Insomnia" je posve uronjena u hibrid gitarističkog jazza, rocka i funka nalik nekim sličnim fuzijama iz 70-ih i 80-ih, ali i u atmosferičniji smooth-jazz u kakav se prometnula obrada "Light My Fire" The Doorsa s daškom neizbježne psihodelije.
Neke brazilske for(m)e bih maknuo jer mi se u ovaj kontekst, za razliku od koncepta "Samba Mediterranea", ovdje ne uklapaju, ali i s njima je "Insomnia" dopadljiv jazz album s podosta plesnog groovea iza toplih tonova Elvisove električne gitare.