Dimitrije Simović nedavno je postao Dimitrije Dimitrijević. Tako, naime, glasi njegovo kantautorsko ime pod kojim je nedavno objavio prvi solo album “Čar-pitanje”. Nježna je to i sanjiva fuzija bluesa, trip-hopa, funka, elektronike i ambijentale, kojom dominira njegov zvonki i smirujući glas. Dimitrije inače dolazi iz Niša, pjevač je i basist grupe Igralom, a odnedavno živi u Zagrebu. - Iz toga je i proizašla ideja o kantautorstvu. Od 2017. često dolazim ovdje. U bendu se tako napravio trokut na relaciji Beograd - Kragujevac - Zagreb - priča.
A svirati se mora. - Na basu sam počeo koristiti čašicu za rakiju. Činilo mi se da sam na tragu nekog zanimljivog zvuka, a nisam htio gurati takve ideje u Igralom. Pa sam počeo raditi svoje pjesme - govori Dimitrije.
Pamti i kada je počeo komponirati prve isključivo vlastite stihove i note. - Otišao sam na Tam Tam festival. Bio sam na plaži s pogledom na Biokovo, imao sam gitaru i neko vrijeme tamo bio sam. I nastala je pjesma ‘More’ - sjeća se.
Snimio je najprije EP “Južno”, pa nekoliko mjeseci kasnije još jedan. - Od prije sam imao skice pjesama, no materijali bi trajali, recimo, minutu. To su bile neke apstraktne ideje koje su, evo, tri godine kasnije, dobile neki konkretniji oblik - kaže o albumu koji je izašao u izdanju Menarta.
Taj je album, priča, bio njegova novogodišnja odluka za godinu koja je u konačnici ispala pandemijska. - Objavili smo ga na početku prosinca, a iza njega je bilo tek desetak neprospavanih noći - smije se Dimitrije.
Drago mu je, govori, da je album privukao pažnju, da ga se sluša i da se o njemu piše. - No vjerujem da njegovo vrijeme tek dolazi te da će i sva iduća izdanja skrenuti pažnju na prvo - smatra.
A krucijalni za promociju albuma su i koncerti, koji su sada samo virtualni. Dimitrije je najprije radio jedan live stream sa Sarom Renar, svojom djevojkom i također kantautoricom. - Ona je bila na vokalu, a ja na akustičnoj gitari. To je bila naša kućna produkcija. No zaredali su mi se i drugi virtualni koncerti, na pravim pozornicama, jedan u Močvari, a jedan u produkciji Radija 808. Kada sam došao u Močvaru i vidio binu, pojačala, bubanj, light, sve, uzbudio sam se, bio je to povratak u stari život. Live stream nikada neće biti koncert, gledam na to više kao na neku vrstu snimajuće probe. No ipak je bio gušt svirati jer smo oko sebe imali barem ekipu iz produkcije i druge kolege glazbenike, pa ipak imaš feeling da te netko sluša. U ovom je trenutku to savršeni kompromis - govori Dimitrije.
Ovih dana radio je i na stvaranju kompilacije “Zagreb Calling”, koju je inicirao Vedran Peternel. - On na tome izdanju okuplja glazbenike s alternativne scene koje smatra predvodnicima nekog novog vala. Snima se i audio i video, desetak je bendova u priči. Osim mene, tu su Nemanja, Ivan Grobenski, Sfumato, Žen... - priča.
Za tu je prigodu formirao bend. Želi da sve zvuči što bliže onome što je snimljeno na ploči. - Ranije sam imao ekipu koja je improvizirala, zezala se oko moje strukture. No sada smo baš pravi bend. Predao sam bas Viktoru Slamnigu, koji je sjajan basist i radili smo već na snimanju albuma. Sara Renar je tu na synthu i vokalima. Vedran Peternel ima zanimljiv set-up s telefonskom slušalicom, gitarskim pedalama i još nekim dijelovima. To se ne može nazvati instrumentom, rekao bih prije da je to nekakav soundscape. Ivan Marinović je na bubnjevima, Jakša Perković na gitari, a Leo Besle na synthu. Svi su genijalni - kaže.
On i Sara su, govori, prirodno došli do toga da surađuju na glazbi koju izdaju. - Mjuza nas je i spojila. U našoj kući su na sve strane instrumenti, a svako malo se klikne ‘record’. Pozvao sam je da sa mnom radi Dimitrijevića i rado je pristala. I ona mene pomalo uvlači u svoju muziku. Snimam joj bas dionice za nadolazeći album. Pitamo jedno drugo za mišljenje i savjet. Potpuno mi je logično da sve više utječemo jedno na drugo. Tu nema svađe ili rasprave u negativnom smislu, a ni sujete. Guštamo zajedno raditi glazbu - priča Dimitrije.
Njegov je poetski izraz vrlo zanimljiv, lucidan, jednostavan, a efektan. - Ne bih htio mistificirati pisanje pjesama kao neki skroz magičan proces, ali on to doista jest. Nemam osjećaj ikakve kontrole nad riječima koje dopiru do mojega mozga. Jedina kontrola je odabir što će od onoga što mi prođe kroz glavu završiti na papiru - kazuje.
Okidači za ideju su mu razni; nekada je to fragment melodije, nekada jedna riječ. Tekstove piše brzo. - I rijetko ih prepravljam, ne klešem ih. Imam momente žešće inspiracije u kojima se sve rađa. To je vrijeme u kojem mi se mozak primiri od svakodnevnih obaveza. Dok se dogodi tišina glave i srca. Često dok šetam psa nasipom. Već nakon deset do 20 minuta šetnje krećem brijati stihove i melodije. Pamtim ih ili ih ukucam u telefon, krišom si otpjevam melodiju da me nitko ne vidi i da ne ostavim dojam da sam psiho - smije se Dimitrije.
Smatra da mu u procesu pisanja pjesama pomaže činjenica da puno čita. Čitanje je, smatra, zapravo preduvjet za svaku umjetnost. - Ne bih htio da ispadne da muza govori kroz mene dok pišem pjesme. Čitanje puno pomaže. Poezijski klasici su mi na intuitivnom nivou puno pomogli da shvatim kako pristupiti pjesmi - kaže.
Trenutačno ne čita, “nego se s knjigom bori”. - To su ‘Filozofske mrvice’ Sørena Kierkegaarda. Završio sam filozofiju u Nišu, imam neke literature koja mi je zaostatak, knjige koje sam kupio kao entuzijastični student, a sada sam ih sjeo iščitavati. Dok sam studirao, bilo bi mi užasno dosadno, sporo i nejasno to čitati, a sada mi je baš drago i zanimljivo. U knjizi se preispituje koncept boga. Dok si mlad, prilično si buntovan, romantičarski nastrojen, imaš svoje ideale. Ako si ateist, ne dopuštaš nikome drugome da bude teist ili da te uvjeri u suprotno. Ni danas nisam religiozan, ali sam otvoren za recepciju mišljenja jednog Kierkegaarda. Valjda je zaslužio, faca je neka, veća nego ja - govori.
Dimitrije je po završetku faksa jedno vrijeme i predavao etiku u Elektrotehničkoj školi u Nišu.
Imao je tada 25 godina, dok su učenici bili netom punoljetni. - Nisam imao nikakvu komisiju u učionici, nitko me nije nadgledao. Mogao sam pričati što želim, što govori podosta o tome koliko je etika bitna. Prvo što sam napravio po dolasku u učionicu je bilo to da sam zavrnuo rukave da mi klinci vide tetovaže. Na početku mi je bio šok raditi tamo, no uživao sam. Pričao sam s njima o etičkim problemima na jedan vrlo laički način - govori pa dodaje da je “popio otkaz s promjenom ravnatelja”. Umjesto njega posao je dobila jedna gospođa u godinama. Nekada je prolazio pored škole biciklom, pa bi ga učenici zaustavljali i pitali hoće li se vraćati. - To mi je bilo baš drago. Cijenim to iskustvo predavanja. Učionica je također stage. Priznajem da sam stage junkie. Dok sam predavao imao sam osjećaj koji je sličan onome kad pjevam - kaže.
Nakon dolaska u Zagreb upisao je drugi fakultet, rehabilitaciju sluha i govora te kognitivnu lingvistiku na fonetici. Privukao ga je plemeniti cilj, ali i činjenica da se radi o edukaciji koja je vezana uz njegovu opsesiju zvukom. - Jedina rehabilitacijska klinika u Zagrebu koja se bavi ovim područjem je SUVAG. Učim o radu s ljudima s oštećenjima sluha. Kada čovjek ima problema s vidom, stavi naočale i vidi. Kod sluha je stvar nešto drugačija. Slušni se aparat mora ponaosob prilagoditi svakom čovjeku. Tako da je jedan od aspekata te profesije to da s ljudima radiš na tome da se naviknu na novi način slušanja, diferencijaciju ili lociranje zvukova - objašnjava, dodajući da postoje razni vidovi slušnih terapija.
- Sveukupna je filozofija bazirana na transferu zvuka. Proučava se koliko ti ostatak tvojeg tijela može pomoći u slušanju, tome da mozak primi auditivnu poruku preko kostiju, kože, vida, dodira. Primjenjuje se jedan holistički pristup u kojem se preko svih osjetila pokušava aktivirati dio mozga zadužen za slušanje - tumači.
Planira i napraviti igračke za rehabilitaciju sluha za djecu. - Razrađujem tu ideju, mislim da mogu povezati muziku s tim te učiniti rehabilitaciju još efektivnijom - smatra. Cijeli taj smjer je, govori, prilično nova stvar na ovim prostorima. - No, vjerujem da će kroz desetak godina, ako ne i prije, doći do toga da te ljudi više ne pitaju - a što je to? Logopedi će se baviti outputom, odnosno govorom, a mi inputom, tj. sluhom - kaže.
Razgovaramo i o razlici u životu u Nišu i Zagrebu. Srbija je na glasu kao kreativni centar regije, barem kada je riječ o alternativnoj glazbenoj sceni? - Kod komšije je trava uvijek zelenija - smije se. - U Srbiji doista ima sjajnih bendova, no čini mi se da ih je prije bilo i više. Moj je favorit Vizelj. Sjećam se kada su tek počinjali, nešto su mlađi od mene. Bili su rokenrol bend koji, po mojem mišljenju, nije bio previše unikatan. No osjetilo se da imaju žestoku energiju. Sada su definirali vlastiti prljavi pop zvuk. Mislim da ih čeka blistava budućnost - govori.
Bez lažne skromnosti, kaže da je Igralom, čiji je on dio, najmoćniji bend koji se rodio na niškoj sceni. - Doista smo bili bend koji je najviše vježbao i profurao zvuk kojeg do tada nije bilo u cijeloj Srbiji. S vremenom su došle i neke druge zanimljive pojave kao, primjerice, Bohemia ili Prljave sestre. Niš je grad s oko 300 tisuća stanovnika. Konstantno raste, niču novi neboderi. No ima jedan jedini klub, Feedback. Suvlasnik je Mladen Marjanović iz Igraloma. Da to mjesto ne postoji, ljudi u Nišu ne bi imali gdje čuti bendove. To je strašan podatak za grad s toliko ljudi. A još je gore što je i taj jedini klub rijetko pun. Publika je apatična - kaže, dodajući da to u njemu izaziva jezu. - Potražnje nema. Alternativna muzika ne dopire do ljudi. Nema je u eteru, nema je na telki, niti u novinama - govori.
U Zagrebu se, priznaje, izolirao od političko-ekonomskih problema. - Ovdje se osjećam nekako nepristrano. U Nišu mi je mozak toliko ispran tom problematikom da se u Hrvatskoj jednostavno nisam imao potrebu uplitati u te teme. Znam da se i ovdje događaju razne malverzacije, ali me ne pogađaju toliko duboko kako su me stvari pogađale dok sam živio u Srbiji - kaže, dodajući da mu je opći dojam da je Zagreb sređeniji grad te, po njemu, vrlo ugodan za život. - Volio bih samo da je bliže Nišu. Nedostaju mi moji ljudi, prijatelji i familija. Trudim se često otići do njih - govori.
S obzirom na to da je ovdje i da je krenuo u solo karijeru, pitamo što je s Igralomom. - Početkom prošle godine počeli smo raditi na trećem albumu. Imali smo sjajnu akciju, otišli smo na vikendicu pokraj Niša te tamo proveli nekoliko dana bez telefona i drugih distrakcija. Samo smo radili glazbu. Baš nam se sviralo i bili smo vrlo efikasni - kaže. Napravili su pet pjesama. Trenutačno opet pauziraju, no u ovoj godini žele izdati treći album.
Na njemu rade s novim bubnjarom Ivanom Cvetkovićem. - Veselim se što će se on moći osobno kreativno izraziti na novom izdanju jer je do sada samo svirao dionice prethodnog bubnjara - govori Dimitrije. Bend je, inače, u odličnim odnosima i konstantno povezan telefonskim linijama. - Ne vjerujem da će jedna pišljiva pandemija ugasiti Igralom. Jednostavno smo prejaka sila - zaključuje.