Snimio: Ivan Posavec
Tko prati rad Darka Rundeka, lako će iščitati da je u njemu uvijek bilo ne samo poezije već genuine ode prirodi, kako ljudskoj, onome što nosimo pod kožom, tako i prirodi što nas okružuje, onome otkuda dolazimo, baš kao i unutarnjem miru, socijalnoj pravdi. U Rundeka je odavna što izraženog što suptilnijeg apela za pobratimstvo lica u svemiru.
Da je samo prevela "Jezik ptica" - petnaestak godina na razne se načine baveći tom sufijskom poemom pa naposljetku tražeći najbolje riječi kojima to pismo perzijske poezije koje spada u važne naslove ne samo iranske već i svjetske tradicije, u 12. stoljeću nastalo perom Faridudina Atara, uz Dželaludina Rumija, najvećeg autora perzijske pjesničke baštine - da je, dakle, Sanda Hržić samo prevela Atarovu poemu, time je zauvijek ostavila važan pečat u ovdašnjoj kulturi. Hrvatskim je čitateljima omogućila ući u alegorijsku poemu potrage čovjeka za smislom i apsolutom.
Glumica koja je početkom 1990-ih emigrirala u Pariz, zajedno s Rundekom snažno je angažirana na zagovaranju održivih načina života.
Onako kako žive Sanda i Darko, poručuju da gomilati nema smisla. U životu je iz prirode, a bome i društva, uzimati ono koliko nam je potrebno i vraćati onoliko koliko možemo – živjeti u krugu međusobne respektirane suovisnosti. Aktivisti su za zelenu, održivu paradigmu, dobar dio godine provode na Braču baveći se maslinama, vrtom.
S prirodom su što direktno što indirektno rasli, tad nesvjesni koliko će im bake i djedovi, njihovi brački maslinici i zagorski vinogradi, ugraditi bazične vrijednosti za cijeli život.
"Otkako znam za sebe svijet u kojem sam se našla činio mi se da grabi velikim koracima u krivom smjeru, ali nisam shvaćala poluge koje ga pokreću. Po maminoj sam liniji bila duboko povezana s prirodom, voljela sam društvo životinja, stabala, zanimao me njihov život. Grubost koju bih povremeno oko sebe vidjela, duboko me pogađala i vrijeđala. Na Brač sam dolazila svako ljeto kod roditelja mog oca. Pazilo se na svaku kap vode, gustirna nije bila velika. Točno sam znala odakle dolazi hrana koju smo jeli: krumpir, paradajz, mahune. Gledala sam kako se pali oganj na kaminu. Još nije bilo asfalta pred kućom. Didi Ljubi je u polju pomagao Boško, mul, križanac kobile i magarca, kojeg su teškom mukom dohranili u ratno doba jer je kobila uginula od ugriza poskoka. Vodio me kroz uske staze u polje maslina, doline u kojima je sadio krumpir, kroz gomile, iza suhozida, koji je čuvao škrtu zemlju gdje je rastao kupus. Kroz dodir sa stablima badema, višnji, maslina, učila sam o svijetu međusobne ovisnosti i povezanosti čovjeka u njegovoj zajednici, ali ne samo ljudskoj. Hoću reći, ovo su sve detalji jednog svijeta koji je razumljiv, štedljiv, pažljiv, skroman, kompleksan u međusobnim odnosima. Stvari imaju svoju vrijednost ne u odnosu na novac nego preko ukorijenjenosti u sam opstanak, koji je vezan za dostupne resurse. Hrana je imala okus i iza nje je stajao trud i znanje kako preživjeti", govori Sanda.
Sanda Hržić i Darko Rundek sreli su se zagrebačkoj Akademiji koncem 1970-ih, on tada student režije, ona studentica glume. Otada surađuju na mnogim projektima na kojima je Rundek radio kao skladatelj i pjesnik, a Sanda Hržić kao redateljica i prevoditeljica.
O svojem odnosu prema životu, prirodi prvenstveno, koji je ostavio snažan pečat u njezinom profesionalnom radu, Hržić kazuje:
"Na zagrebačkoj Akademiji studirala sam glumu, vrlo brzo me privukao Zov, nisam točno ni znala što me zove. Nisam vidjela kako bih taj zov mogla uklopiti u posao za koji sam se pripremala, niti sam imala sugovornike oko sebe. Potraga me odvela na drugo mjesto. Otišla sam u Pariz. U tom trenutku sam mislila da se radi o traženju svog "jata" i istraživanju drevnih poema i mitova Petera Brooka, kroz predstave, "Sabor ptica", "Mahabharata". Radilo se o drugačijem pristupu kazalištu i ulozi koje ono ima u društvu. O potrazi za svetim, na putu prema sagledavanju velike cjeline. Kazalište je bilo most prema suptilnijim vidovima unutrašnjosti čovjeka kroz poeziju, poemu, ep i njegove junake i sudbinu čovječanstva.
Da ne ulazim u desetak predstava koje sam režirala u Francuskoj, prekretnica je bila bavljenje Witkacyjem (Stanisław Ignacy Witkiewicz). Njegova drama "Šusteri" govori o nestanku metafizike u zapadnoj civilizaciji. Nakon te predstave sam zastala. Iako metafizika u mom životu ima centralno mjesto, shvatila sam da kazalište nije medij kroz koji želim pregovarati o tome.
Potom sam nekoliko godina prevodila filmove, pa započela suradnju s Katarinom Livljanić i ansamblom Dialogos. Realizirali smo više koncerata-predstava. U Tondalovoj viziji, našem prvom projektu, radilo se o preokretu u duši čovjeka nakon susreta sa smrću i povratka u život. "Judita" je govorila o velikoj snazi žene koja spašava svoju zajednicu, prepuštajući se u Božje ruke, u "Anđelima hereticima", postavlja se pitanje o smislu života i smrti i njihovoj povezanosti, utemeljeno na tekstovima sa stećaka, ukomponirano sa sakralnim napjevima Dalmacije. Teme kojima smo se bavili su mi bile važne, sveto pitanje mjesta smrti, kroz delikatan i moćan glazbeni izraz, nastojala sam osnažiti minimalističkim režijskim intervencijama. Tajna me zanimala u svoj svojoj raskoši nepoznatog, skrivenog i tako intimnog svijeta dubine bića. Autentične duhovne struje proistječu iz istog izvora i preispituju oslobađanje čovjeka od lanaca vezanosti, njegovanje suosjećanja prema svim bićima, osluškivanje ljepote, traženje istine."
Nakon nešto više od dvadeset godina života i rada u Francuskoj 2011. vraća se na Brač.
"Mom je ocu zdravstveno stanje bilo sve teže, odlučila sam ostati s njim na Braču, do zadnjeg daha, koliko god vremena trebalo da ga otpratim na drugu stranu. Zaustavila sam sve aktivnosti u Francuskoj, otkazala radionice. Umro je u svom krevetu, kako se i nadao, kako bih i ja željela. Koliko danas ljudi umire okruženo obitelji, pažnjom, mirom, znanjem što i kako podržavati, što govoriti da bi se mogao odvezati od ovog svijeta?"
U to doba, za boravka na Braču, dok se otac polako gasio, Sanda se iznova vezala za još od doba djetinjstva dobro poznati otok.
"Brinula sam o stablima maslina, sadila drveće, zasadila dva vrta s raznolikim biljem, cvijećem po metodama permakulture, počela skupljati staro sjeme, sadnice, upoznavati ljude koji se time bave, eksperimentirala sam, doživljavala neuspjehe, iznova pokušavala, sve to postalo mi je dnevna obaveza i velik izazov. Pariz je postajao sve dalji i dalji, jačala je želja da završim i objavim prijevod perzijske poeme "Jezik ptica" Faridudina Atara. Zapravo sam se, donekle, na Braču ponovo povezala s okvirom koji mi je razumljiv, rječit, smislen. Skroman život, minimalistički, u kojem nastojimo ne stvarati otpad. Moja draga susjeda Mimi pripovijedala mi je priče kako su prije, kako ona kaže, "Titovog rata", živjeli samoodrživo i surađujući međusobno. U ta vremena jedna bi žena užgala oganj, druge bi vidjele dim i trčale bi kod nje da uzmu žar za svoj oganj", kazuje Sanda.
Pažljivo bira i prevodi knjige, prevođenje joj nije samo posao, doživljava ga i kao misiju, prevodi ono za što misli da nosi bitnu poruku. Tako je bilo i kad je uzela raditi na "Mudrosti pustinje" Thomasa Mertona: "I taj je prijevod na tragu promjene koju sve jače osjećam kao pozitivnu težnju za novom harmonijom, unutrašnjom i vanjskom. Od pomoći su nam riječi pustinjaka iz 4. stoljeća kao i nevjerojatno lucidan i gotovo opasan predgovor suvremenog pustinjaka Thomasa Mertona, napisan 1960., u kojem uspoređuje naše sadašnje rasulo s rasulom Rimskog Carstva."
Darko Rundek u vrijeme djetinjstva, ali i tinejdžerske dobi vikende i školske praznike provodio je u Zagorju, kod bake i djeda.
"Veliki radovi kao sjetva, žetva, branje kukuruza, berba grožđa, sjenokoša, sječa šume i priprema ogrjeva i ostalo, tempirali su se na naš dolazak. Za svaki uzrast je uvijek bilo puno posla i premalo vremena za igru. Deda je često govorio da kruh nemreš u tvornici napraviti. Iako mi je često bila gnjavaža tamo ići, osobito kada bih subote morao provoditi daleko od gradskog rock'n'rolla i društva, bilo mi je jasno da bez rada i poštivanja kalendara prirode nema hrane ni života."
To vrijeme provedeno na zagorskom selu bila je baza odnosa s prirodom i prema prirodi. "Sjećam se susreta s nekim Englezom puno godina kasnije, koji me pitao čime se bavim. Muzikom, rekoh. A od čega živiš?
Nedavno sam imao session s prijateljima, liječnikom koji svira saksofon i kemičarem na bassu u njegovom kućnom studiju. Otvoreno smo prišli improvizaciji i zajedno proživjeli uzbudljivu i sadržajnu muzičku avanturu. Slično se događalo i na kolektivnoj farmi na kojoj živi naš sin Vid. S nešto rasplesane publike koja bi se i sama uključila ili pratila usput, baveći se nečim drugim. I muzika je hrana. I svečanost.
Priča stara susjeda u Povljima da su se, kad se smrači, ljudi okupljali pred konobama i pjevali sotto voce. Sudjelovanje u toj vibraciji višeglasja je hrana. Moj deda je svirao brač u tamburaškom orkestru, tata i mama su imali bogat pjevački repertoar kao duo a cappella na kućnim i zadružnim zabavama. U gimnaziji smo imali razredni bend, jedan od mnogih i svirali svoje stvari.
Muzika koja prožima život od pamtivijeka pretvorena je u potrošački svijet spektakla. Kad klinac nauči tri akorda na gitari ili napravi prve korake u elektronskoj glazbi, već sanja kako će uz pomoć njih voziti skupi auto. Ako je sadržaj zaokreta koji je nužan povezan sa zajedničkom budnošću, uspostavljanjem direktnih veza sa zemljom, domaćim i divljim biljkama i životinjama, jer dijelimo isti Život i Svijet, onda je i umjetnost zaokreta povezana s lokalnom kulturom, prirodnim kalendarom, svetkovinama, radom i radošću. Je li to promjena?"
Koliko su se "brzo" ili "sporo" događale te promjene?
Sanda na ovo kaže: "Neke su promjene nadahnute drugim ljudima i njihovim otkrićima. Promjena je radosna kad nije nametnuta, kad donosi vrijednost koja nije novčana, nego kad je kvalitativna. Recimo, potpuno smo napustili odlaske u velike robne centre, samoposluge, dućane velikih lanaca i slično. Gdje god se našla, pokušavam naći lokalnog proizvođača, saznati koje su njegove brige, mogućnosti, kako ostvariti suradnju, smanjiti smeće, bilo da se radi o sapunu, povrću, voću, nekom popravku. Veseli me divljina, kiselila sam ove jeseni ljutike koje rastu poludivlje, naučila jesti neke samonikle jestive biljke."
Ima tome nešto više od godinu dana da je objavljen dvostruki EP Rundeka i Ekipe Brisani prostor. Prvi se EP zove DO, drugi OD; cijeli se album bavi temom prekretnice. "Na brisanom smo prostoru. Iza nas je dosadašnji svijet koji se upravo urušava, pred nama je potpuno neizvjesni novi svijet. Svaki je pokret na tom prostoru potencijalno presudan. Pred tim velikim Nepoznatim, nijedan poznati recept ne obećava. U njega moramo ući potpuno otvorena srca i uma", govori Darko Rundek pa se referira na širi kontekst: "Povijest umjetnosti Novog doba, od renesanse do danas, povijest je zaokreta. Stvari nisu kakve po ovom ili onom objektivnom principu jesu, nego su onakve kakve ih Ja vidim. Moje se viđenje razlikuje od viđenja drugih i to je dokaz moje osobnosti, dokaz da postojim. Osobnost radi na vlastitom značaju, na originalnosti. Što se više približavamo današnjici, sve su gušći -izmi, zaokreti u odnosu na prije ustaljene umjetničke prakse. Ali kao što je renesansa bila generalni zaokret prema individualizmu i odvajanju, toliko je velik zaokret koji iziskuje novo ujedinjenje, spajanje, koje je jedini put opstanka života unutar kojeg ljudska rasa postoji kao takva."
Najpoznatiji kao skladatelj i tekstopisac, Rundek je autor poetski snažnih tekstova. "Skladanje se često sastojalo od organizacije spontanog muzičkog materijala nastalog u sviranju s drugima. U pjesmama sam uvijek težio prizivati trenutke i doživljaje u kojima stvarnost iznenada otvara svoju nepoznatu ili čudesnu dimenziju, izbacuje nas iz uskih granica osobnosti i namjere i spaja/prožima nas s nečim širim, slobodnijim i dubljim. To je moja težnja, na publici je da je prepozna ili ne.
Sigurno je da nam treba zaokret od industrije zabave, mode, razbibrige, prizemnosti, sajma taštine u kojem se "snažni" nadražaji kreću u zoni zapravo poznatog i prepoznatljivog našim uskim osobnostima – prema nepoznatom i čudesnom koje će nam ganuti: ne sentimente, nego dubinu srca u kojoj sudjelujemo u jednoj mnogo široj i čudesnijoj stvarnosti koja nam je zajednička. Ona nam je nedostupna dok smo opsjednuti trošenjem vlastitog, odvojenog života. Bez prepoznavanja te stvarnosti nema zaokreta.
Svi smo povezani na mnogo bitniji način negoli su to komunikacijske tehnologije, jer dijelimo isti jedinstveni Život i to ne samo ljudski, nego život svih živih bića. Svijest o tome je duboko oslobađajuća. Ona oslobađa od straha od smrti, jer taj život ne počinje vlastitim rođenjem niti ne prestaje individualnom smrću. Ovakvo viđenje otvara umjetnosti potpuno novi prostor intimnosti i nesputanu slobodu.
Francuski kolapsolozi okupljeni oko Pabla Servignea, zatim Deep Adaptation forum koji povezuju ljude u pripremi za neizbježno urušavanje termoindustrijske civilizacije vape za novim umjetničkim narativom koji će otvoriti imaginaciju prema novoj realnosti i pomoći u orijentaciji u razdoblju kaosa koje počinje i prethodi kristalizaciji novog svjetonazora", govori Darko.
Život, po svojoj prirodi, nudi puno mogućnosti zaokreta, razmišlja Sanda:
"Nastojim povezati što mislim, osjećam, radim u smislenu, ali i tajanstvenu cjelinu. U odnosu na duboku društvenu promjenu koju ćemo kolektivno morati brzo poduzeti, jer živimo neodrživo, pripremam se za njega osobno, dijelim s drugima saznanja, emocije, filmove, podržavam i sudjelujem, na razne načine, u korjenitoj prilagodbi. Sad je trenutak za istupanje umjetnika, javnih djelatnika da progovaraju i osvještavaju javnost o svemu onom što nas još dublje gura u ponor - primjerice neumjerena potrošnja u svim aspektima života."
Pitam ih za ključne ljude koji su na utjecali na njih dvoje, one koji su "pogurali" njihov osobni rast i promjenu. Tko su oni i koja su to djela koja su bila bitna?
Sanda kazuje: "Postoje tajni pomagači, samozatajni, koji pruže ruku u nevolji i nestanu a da im ne znaš ime. Naravno, izuzetni ljudi koji su me nadahnjivali od rane mladosti do dana današnjeg, svakim susretom, svakako su Peter Brook i Michel de Salzmann. Metafizičari i perenijalni mislioci, René Guenon, Frithjof Schuon, Sveti Franjo Asiški, Sayyed Hossein Nasr, Chuang Tzu, Trungpa Rinpoché ili Meister Eckhart… Postoji u Francuskoj cijeli niz prilično priznatih kolapsologa, znanstvenika koji prate i međusobno surađuju oko interdisciplinarnog razumijevanja situacije i procesa aktualnog urušavanja društvenih i bioloških sistema. Pablo Servigne je izdao 2015. knjigu "Kako bi se sve moglo urušiti" koja je izazvala veliku pozornost javnosti. Planetopija je objavila njegovu knjigu "I drugačiji kraj svijet je moguć". Inženjer i izuzetno britak govornik, Jean Marc Jancovici i njegov tim osnovali su pred nekoliko godina Shift project, što ga financiraju velika poduzeća i banke, u svrhu smanjivanja karbonskog otiska, po društvenim sektorima. Recimo, to bi značilo, da neko naše gradsko kazalište traži od njih da im pomogne uspostaviti način funkcioniranja uz svake godine sve manju proizvodnju ugljičnog dioksida. To je samo jedan vid njihova djelovanja. Impresivno je kad kroz njegova predavanja uvidite kompleksnost naše ovisnosti o nafti, posljedice koje grafikoni jasno pokazuju, gdje će nas to odvesti ako hitno ne zaustavimo sagorijevanje fosilnih goriva."
Darko na to dodaje: "Ne znam koliko sam i jesam li uopće narastao i je li se išta stabiliziralo ili kristaliziralo u meni od povremenih atmosfera i naziranja. Sanda mi puno pomaže u nalaženju utjecaja koji omogućavaju da bolje razumijem stvarnu situaciju i u odnosu na osobno iskustvo i u odnosu na opću degradaciju života i ljudsku ulogu u njoj."
Koliko se s promjenom razmišljanja mijenjao i njihov svakodnevni život?
"Revolucija počinje u tanjuru", citira Darko pjesmu koju je napisao za prosvjed za zatvaranje klaonica, prvi na kojem je ikad sudjelovao. "Nerazumljivo je to možda uhu koje je naviklo na fast food, jer se u trci za ovim i onim nema vremena za pažnju prema hrani, ali ona mi je prirodna u odnosu na iskustvo sela. Hrana je naš svakodnevni intimni odnos sa svijetom, kako kaže Jadranka Boban Pejić. Postepeno i uz Sandinu pomoć, prestali smo jesti životinje. Razlozi su i duhovni/etički i odgovornost mesno-mliječne industrije za deforestaciju, zagađenje zemlje i vode i ogromne emisije stakleničkih plinova. Vjerujem da je najveća moguća lokalna samodostatnost i pažnja prema životnoj sredini jedini mogući put. Zato se bavimo vrtom, maslinikom i pokušavamo utjecati na suseljane da prestanu upotrebljavati herbicide, pesticide, umjetna gnojiva i podrže bioraznolikost."
Sanda dodaje: "Veseli me kad oko sebe osjetim elan da zajedno pridržimo međusobni napor, kad se otvori novi kompost, ili kad susjedi počnu donositi svoj organski otpad, kad se razmjeni autohtono sjeme, kad se proveselimo oko ekoloških vina malih proizvođača, iz vinograda vinara koji poštuju zemlju, grozd i insekte, ne bacajući na njih otrov. Ili kad pogledamo film o nekome tko je uspio smisleno preobraziti svoj život, uskladiti ga s drugim bićima."
Bio je tek zakoračio u srednju školu kad je otkrio kontrakulturu šezdesetih, u njoj prepoznao odgovor na otuđenost koju je, kazuje Darko, "osjećao u sebi i oko sebe. Pjesme Boba Dylana, primjerice, pokazivale su svijet u propadanju i pozivale na otpor. Alternativno kazalište je razbijalo norme i otkrivalo čudesno u svakodnevnom. Industrijsko i potrošačko društvo je prepoznato kao mašina koja degradira Život i Istinu. Od "A Hard Rain's A-Gonna Fall" do "Road to Nowhere", muzika koja se razvila na zasadama te kontrakulture upozoravala je na neodrživost zapadne industrijske civilizacije. Od prvog, svi su Haustorovi albumi uronjeni u tu atmosferu, Treći svijet možda ponajviše, ali mi smo i dalje živjeli energetski rastrošnim gradskim životom, a prijetnja atomskim ratom i propašću mnoge od nas pozivala na zadnji ludi ples. Ali postupno je postajalo jasno da je pred svijetom kakvog poznajemo dulja agonija i da i o nama ovisi hoće li svijet propasti u općem vandalizmu, koji će za sobom povući i dobar dio ostatka života na zemlji, ili ćemo pokušati napraviti zaokret prema rastu i respektu i tako pokušati sačuvati ono što nam je najvrednije."
Facebook profil Rundeka prati 80.000 ljudi. Tamo Sanda i Darko objavljuju videa koje osmišljavaju sami, govore o proizvodnji smeća, mesnoj industriji, mini hidro elektranama, ugroženosti bioraznolikosti i prirodne hrane... Podržali su akcije i prosvjede za očuvanje rijeka u regiji, ekološki ustanak u Srbiji, spašavanje potoka Črnomerec, Friday For Future i Extinction Rebellion Zagreb, ustali protiv rušenja hrastova na Dubravkinom putu i Zelengaju …
Važno je, kažu, dignuti glas jer to se tiče svih nas, a ljudi su neinformirani, ili imaju kontradiktorne informacije. "Trebamo izabrati predstavnike koji će se s pozicije vlasti početi baviti planskim rješavanjem krize koja je tu, a možda ćemo potaknuti umjetnike u potrazi za novim narativima umjetnosti zaokreta", poručuju.
Sanda kaže: "Pandemija je malo poremetila okupljanja, ali vjerujem da ih nije ugušila. Extinction Rebellion u Velikoj Britaniji posebno su nadahnuto istupili u više navrata, teatralno, moćno i živjeli su promjenu samim načinom protestiranja. I Gandhi i Luther King su omogućili golemu promjenu, bez rijeka krvi… Sudjelovala sam prije par godina na prosvjedu Extinction Rebellion France protiv subvencioniranja fosilne industrije, dršćući od straha i užasa pred nasiljem, u Parizu na blokiranom mostu, stisnuta s nepoznatim ljudima, čekajući da na nas policija baci suzavac… To iskustvo me ohrabrilo zapravo, znam da ga sad mogu ponoviti. Hodala sam Zagrebom s Darkom noseći, kao i drugi aktivisti, transparent, zahtijevajući zatvaranje svih klaonica. Govorim, prevodim, pišem ili se udružujem, bez nade, ali odlučno. Povremeno me ljudi radosno iznenade. Čuju, javljaju se, govore o transformaciji, o akciji, o promjeni… Gdje god se našla, što god gledala, mislila i osjećala, u meni je tiho pitanje: Što učiniti? Kako svjedočiti? Ukazati? Kako smanjiti žrtve pred bliskim općim planetarnim kolapsom koji još nema jasnu konturu? Većina ljudi još nije svjesna razmjera poremećaja koje smo prouzročili. Mnogi se još nadaju da će neka nova, nepostojeća tehnologija riješiti problem. U nekom ćemo trenutku, tako mi se čini, kolektivno progledati… možda. Aktivisti pozivaju i uključuju i druge u protest ili promjenu. Mnogi od njih pokleknu, puknu, povuku se, jer se već desetljećima bore i imaju dojam da se stanje pogoršava. Drugi nastavljaju borbu. Ulaze novi. Proširuju vidik svojoj sredini."
Spominje nekoliko lokalnih primjera: "Udružuju se lokalne zajednice, traže kako povećati otpornost, samoodrživost. Kako povratiti stara korisna znanja i napustiti nepotrebno. Održavaju radionice i predavanja o smanjivanju smeća, o kompostiranju, o lokalnoj hrani, organiziraju radionice za školsku djecu, sade drveće. Neki aktivisti, umjetnici, ukazuju, izložbom, recimo, na izumiranje i nestajanje divljeg života, njegovu važnost i ljepotu. Povezuju se s divljinom, promatraju ptice i druga bića koja žive s nama u gradu. Osnivaju banke sjemena, sade permakulturne vrtove i ukazuju na mogućnost prinosa bez otrova. Pratim njihov rad, podržavam ih i sudjelujem. Voljela bih kad bi više umjetnika shvatilo i u tom smjeru stvaralo… Ne destruktivno opisivanje sadašnjosti, već vizionarskim skokom inspiracije, intuitivno, svojim djelom, svjedočili o smislu, smanjivanju konzumerizma i potrošnje energije. Poezijom, muzikom i emocijom koju ona rađa, načinom povezivanja s publikom, kazališnim predstavama."
Kao primjer spominje "Grane smo na vjetru" u režiji Peđe Gvozdića. Želi, kaže, da nas "preplavi takva vrsta izražavanja i orijentira nas na drugu stranu od ove glasne, grube, mračne, besmislene…"
Naposljetku zaključuje: "Važno je da su aktivističke grupe otvorene za dijalog, tolerantne prema onima koji još nisu ušli u njihov krug, koje ih napadaju ili vrijeđaju. Važno je znati odgovoriti pažljivo, odlučno ali obazrivo, sa suosjećanjem. Znati ostaviti vrata otvorena, znati primiti pljusku."