Prvo je Tvornicu kulture za Valentinovo rasprodao Stjepan Jimmy Stanić, ove subote to je pošlo za rukom i Dragi Dikliću, šestog travnja će vrlo vjerojatno ili posve sigurno isto ostvariti Tereza Kesovija, a na koncu ovog mini-serijala legendi hrvatske zabavne glazbe u Tvornici kulture zasjat će i Gabi Novak. U planu su i koncerti Meri Cetinić, a potom i Zorice Kondže s originalnim Stijenama. Nakon Jimmyja i Fika već se sad može postaviti pitanje jesu li naši doajeni šlagera "novi rock & roll" jer mnogi rock bendovi danas bi imali problema napuniti Tvornicu, a ispada da kao od šale isti prostor mogu nakrcati pripadnici "zlatne generacije" hrvatske zabavne glazbe. Kad bismo se malo našalili, mogli bismo reći da Tvornicu najlakše ovih mjeseci pune treperi i šlageraši.
Jasno je zašto treperi, takav je ukus mladih, no otkuda takav interes za pjevačima i pjevačicama koji već niz godina imaju pravo na besplatan penzionerski ZET-ov pokaz? Možda iz posve obrnutog razloga. Oni stariji dolaze prisjetiti se mladosti i vremena kad su pokojni Ivo Robić, kojem je u čast stote obljetnice rođenja Drago Diklić izveo niz njegovih evergreena, a za njim i ostali koji su na zagrebačkoj i opatijskoj sceni stasali tijekom 50-ih i 60-ih, harali domaćom zabavnom glazbom. Oni srednje dobi, a u koje spada i potpisnik ovih redaka, vjerojatno dolaze da bi uživali u evergreenima koje su kao klinci upijali preko radio valova ili iz roditeljskih kolekcija singl i LP ploča. A oni mlađi da iskuse nešto sasvim drugačije. Ne kažem da sam u pravu, no takav je bio moj dojam nakon još jednog koncerta "bezvremenskog" Diklića u punoj Tvornici kulture. Za "zlatnu generaciju" bilo je osigurano oko 150 stolica, a mlađi su cupkali i povremeno zborno pjevali Robićeve i Diklićeve hitove iz 50-ih, 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća.
Povremeno mi se učinilo i da sam u pravom pravcatom "purgeraju", odnosno u raju za purgere i sve koji se tako osjećaju. Kao da me netko transportirao u vrijeme kad je domaća zabavna glazba imala okus, boju i mirs Zapada za kojim su Fiko i njegovi kolege i slušatelji toliko žudjeli. Danas, paradoksalno, kad pripadamo tom Zapadu, većina klinaca je na cajkama i cajkanima, no valja reći i da je inozemna pop glazba otišla na kvasinu. Nema više takvih glasova, takvih aranžmana i takvih pjesama kakve su u naponu snage pjevali Ivo Robić ili Drago Diklić. A nema više ni takvih persona kakve su Jimmy ili Fiko čiji su nastupi krcati šalama, pričama o starom Zagrebu, prvom tramvaju kroz Trnje, skeli kojom se preko Save odlazilo na piknik u Veliku Goricu, "špici" kod hotela Dubrovnik gdje su se probirali najbolji pjevači i svirači za brojne klubove i plesnjake pa Zagrebu, ali i za terasu hotela Kvarner u Opatiji na kojo jje jednom zgodom Diklić zamijenio baš Ivu Robića. Imao sam časti i prvilegiju da mi u nizu susreta Fiko to i osobno priča uz obaveznu konstataciju da je "nekad bilo tak, ali i da to ni razlog da si nekaj ne popijemo". Kaže i da mu se od reflektora grlo brzo suši pa je morao malo smočiti grlo i na koncertu u Tvornici.
Naravno, priznaje to Diklić, svima njima uzor je bio Robić koji je postao prva i najveća poslijeratna zvijezda zagrebačke, hrvatske i jugoslavenske zabavne glazbe, a onda i velika zvijezda Polydora s milijunima ploča prodanima po Njemačkoj i Zapadu. No jednako je zanimljivo i da je Diklić prvi put u današnjoj Tvornici kulture - vjerovali ili ne - nastupio još 1942. godine kao petogodišnji dječačić. Tada je taj prostor bio dvorana takozvanog zagrebačkog krugovala, odnosno Radija Zagreb, a kako je Diklićeva mama pjevala u radijskom zboru, tako je i mali Fiko došao otpjevati neku dječju pjesmicu i dobio pohvalu tada najpopularnijeg pjevača šlagera Andrije Konca koji je pri kraju rata vjerojatno strijeljan. Petnaestak godin kasnije Robić je već bio zvijezda, a Diklić junoša koji se borio za svoje angažmane. Danas je legenda, baš kao i Jimmy, Gabi, Teresa. To su pjevači kojima je dovoljno samo reći ime ili nadimak i da svi znaju o kome se radi. A mnogo ljudi i njihove pjesme zna napamet. Čak i ovi bitno mlađi ne sam ood Diklića nego i od autora ovog teksta. Lijepo.
Nisam, nažalost, bio na koncertu Jimmyja, ali čuo sam i čitao da je bilo sjajno, a tako mi je bilo i na Fikinom koncertu u Tvornici kulture. Tu i tamo bi skliznuo iz tonaliteta, jer godine ipak nose svoje, no sve se to pokrilo obiljem šarma i akumuliranog pjevačkog znanja jer Fiko je jako vješt pjevač nevjerojatne dikcije, a što se učilo baš od Robića. Veliki je tehničar koji fenmonealno barata stilovima i kliže u jazz čak i kad skladba nije dominantno jazz. Istaknuo je i da je po stilu bitn odrugačiji pjevač od Robića i njegovih belcanto šlagera poput "Samo jednom se ljubi","Tiho plove moje čežnje", "moj rodni kraju", "Tebi, grade moj", "Golubovi", "Jabuke i trešnje", "Jesenska ruža". "Mojoj maloj djevojčici" koju je izveo s Elenom Stellom bila je perfektna kao i izvedbe i priče o "Morgen" i "Strangers In The Night". Neke smo čuli u cjelovitoj izvedbi, neke u medleyima, ali sve s mnogo ljubavi i spomena na Robića.
Stoga je drugi dio koncerta u kojem je Fiko podsjetio i na svoje evergreene poput "Zagreb je najljepši grad" i zagorske popevke poput "Gde si moj prijatel" i "Vse bum zapil" bio nešto kraći, a to je razlog da što prije doživimo još jedan Fikin koncert. Tim više što je "Još samo večeras", "Oprosti, volim te" i "Opet si plakala" izveo u interesantnom medleyu - samo uz bubanj, kao pravi jazz mačak i s malo scata. Nevjeorjatno je dajedan pjevač koji je nedavno proslavio 85. rođendan tako dekonstruira svoje hitove. Uz to, trentuke sam se osjetio kao da u Las Vegasu gledam i slušam neku američku vocal jazz, country-swing i easy listening glazbenu legendu jer Fiko sve to može pjevati, a fakat i izgelda kao da je omiljeni pjevač šefova mafije koji su lovu prali kroz svoja casina i hotele s luksuznim dvoranama u kojima su pak šefovali Sinatra, Dino, Sammy, Tony i drugi. Jimmy i Fiko su iz iste lige. Legende zabavne glazbe na koju imamo pravi biti ponosni, a kakvu nažalost više ne proizvodimo. Srećom, ostaju uspomene i snimke, a stoga su i ovakvi koncerti, kao živa svjeodčanstva te i takve zabavne glazbe, još važniji.