Iznimno talentirana i lijepa, Magi je u rock’n’roll ušla nespremna kao dijete “crvene buržoazije” iz bogatog doma “solitera slavnih” Beograđana, očarala sve koje je “dotakla” glazbom i pojavom, a zbog ovisnosti o heroinu, weltschmerza i loših odluka na koncu tragično skončala, gotovo kao beskućnica na pragu srednje dobi.
Za razliku od morbidne knjige “Sećanja O. Sećanja” u koju je autorica Lidija Nikolić ubacila niz dokumenata što ih je njezina prijateljica Margita Stefanović Magi, klavijaturistica EKV-a, ostavila kod nje u podrumu - prije negoli je završila u garaži u beogradskom naselju Borča, a potom u jednom od prihvatilišta za beskućnike - “suri profesionalac”, kolega Dušan Vesić s biografskom knjigom “Magi: Kao da je bilo nekad” napravio je puno bolji i pošteniji posao. Vesić je bio i autor dokumentarnog filma “EKV: Kao da je bilo nekad”, snimljenog nakon smrti Magi s kojom se družio i kao novinar, urednik domaće glazbe u magazinu Pop Rock, ali i kao prijatelj.
Postratni Beograd
Sada je, pak, s izuzetkom predugog i mjestimice patetičnog uvoda, ispisao knjigu u kojoj - shodno najboljoj tradiciji sličnih knjiga iz pera vještih biografa i publicista o američkim i britanskim glazbenicima - uspijeva rasvijetliti niz detalja koje su dovele do uspona na tron, a potom i do tužnog kraja princeze novog vala. Tako Vesić daje sliku postratnog Beograda kako bi dočarao postanak “crvene buržoazije” u koje je zacijelo spadala i Magina obitelj čijom se “genezom” također svrhovito bavi, a iz koje Magi na asfalt glavnog grada bivše Jugoslavije kroči kao iznimno talentirana i zanosno lijepa, ali i izrazito senzibilna, ranjiva i adiktivna pripadnica socijalističke “zlatne omladine” kojoj je klasična glazba bila daleko bliža od rocka i novog vala.
Tim sociološkim i kulturološkim ekspozeom odmjereni, marni i objektivni Vesić - ma koliko subjektivno bio “slab” na EKV i njezinu magičnu klavijaturisticu - precizno ocrtava milje iz kojeg je potekla Magi, za klavir talentirana zamalo koliko i Pogorelić s kojim se jedno vrijeme zajedno školovala, ali i EKV i dobar dio (beogradskog) novog vala. Opravdano zadire i u obiteljske neuroze, prvenstveno izazvane dominantnom majkom koja je uvijek očekivala da Magi bude najbolja, čime joj baš i nije dala disati.
U tome i epileptičnim napadajima, kasnije i kroz ulazak Magi u “opasni” svijet rock’n’rolla kao dijete “crvene buržoazije”, Vesić traži i pronalazi uzroke njezinog kasnijeg ovisništva o heroinu koji, nemojmo se lagati, prvo biva u Beogradu dostupan baš socijalističkoj “zlatnoj omladini”. Realno, Magi je u 60-ima i 70-ima - bez obzira na problematičan odnos s “ambicioznom” majkom, u kojem je otac Slavoljub Stefanović, redatelj i jedan od utemeljitelja nekadašnje Televizije Beograd (danas RTS), imao ulogu utješiteljskog “potkupitelja” ili “iskupitelja” - bila itekako povlaštena u odnosu na mnoge druge.
Na dnu
Ona je u rock’n’roll - jači od želje za smirenim, građanskim životom perspektivne buduće arhitektice - ušla iz bogatog doma “solitera slavnih” pa očarala ljude s kojima je došla u doticaj da bi zbog ovisnosti, weltschmerza i loših odluka na koncu prodala sve, pa i stan pokojnog oca, sposobnog boema s krugom još slavnijih prijatelja te umrla gotovo kao beskućnica. Naravno da je možemo ili moramo žaliti, ali i danas mi je teško shvatiti kako netko tko je u socijalizmu odrastao uz koncertni glasovir završi u garaži i na samom dnu društvene kace. Vesić, koliko god imao razumijevanja za Magi, ipak ostaje realan pa se ne nadaje nepodnošljivom cendranju ili nekritičkom veličanju.
Koristeći razne izvore, ranije objavljene intervjue, izjave glazbenika, diskografa i kritičara te ljudi s kojima je Magi bila u ovoj ili onoj vezi, kao i dijelove biografije Milana Mladenovića “Mesto u mećavi”, iz pera kritičara Aleksandra Žikića, rasvjetljuje njene krive životne poteze, a uvrstio je i mišljenja onih kritičara koji, poput potpisnika ovog teksta, smatra da je EKV bio solidan art-rock bend, ali prilično precijenjen. Pogotovo nakon raspada Jugoslavije i tragičnih smrti Bojana, Milana, Magi i Vdovića koje su podjarile glad stare i (još više) mlade publike za tim sastavom čiju ostavštinu krčmi niz tribute bendova ispalih iz njihovih skuta.