Taylor Swift ima 312 milijuna sljedbenika na Instagramu, Facebooku, Twitteru i YouTubeu, njezino osobno bogatstvo procjenjuje se na 360 milijuna dolara, majstorica je u brendiranju same sebe, a njezini albumi i singlovi, pogotovo otkako se iz country-popa prešaltala u dance-pop, ostvaruju vrtoglave naklade, nekoć u fizičkom, sada u virtualnom obliku, i uredno dolaze do vrhova top lista.
A onda se dogodilo da je njezin novi album “Lover” proboravio na broju 1 američke top liste najprodavanijih albuma tek tjedan dana jer ga je s trona zbacio novi album benda po imenu Tool. U duhovitom članku, na portalu 100posto.jutarnji.hr, kolegica Mia Peretić na konto te činjenice postavlja pravo pitanje: “Zašto je sve ovo što se dogodilo naprosto divno?”.
Pa prenosi konsternirane reakcije fanova Taylor Swift, pripadnica i pripadnika generacije Z, od kojih se jedna zapitala “tko je j****i Tool i mogu li uopće pomaknuti svoje debele guzice, iskreno nemam pojma tko je to, jesam li jedina?” dok s drugog pola jedan poklonik Toola konstatira da je “zaista posebno što fanovi Taylor Swift uče tko je Tool jer trenutačno prodaju više primjeraka od njezina “Lovera’”. Usput, Tool je 2011. godine s albumom “Lateralus” učinio isto, i to u tjednu u kojem su tada nove albume objavili R.E.M., Depeche Mode i Missy Elliott.
Nešto slično dogodilo se i sredinom kolovoza ove godine kada je na broj 1 top lista Amerike, Velike Britanije, Australije, Španjolske i u top 5 brojnih drugih država dospio album “We Are Not Your Kind” također američkog, ali nu-metal benda Slipknot čiji članovi nastupaju u radničkim kombinezonima i pod horor maskama i čiji fanovi dobrovoljno sebe nazivaju crvima. Slipknot je na američkoj top listi albuma preskočio Ricka Rossa, Eda Sheerana, Billie Eilish i druge.
Barem na tjedan dana, a koliko god, čak i unutar heavy metala, različito zvučali Tool i Slipknot, jedno im je zajedničko. Njihovi dugo iščekivani novi albumi - “Fear Inoculum” Toola je zbog pravnih, osobnih i inih razloga objavljen trinaest godina nakon prethodnog “10.000 Days”, a “We Are Not Your Kind” Slipknota zbog odlaska bubnjara i suosnivača Joeya Jordisona objavljen je pet godina nakon prethodnog “.5: The Gray Chapter” - potvrđuju da na svijetu samo mijena stalna jest, ali i da je heavy metal neuništiv i neiskorjenjiv poput korova, no za popularnu glazbu ljekovitiji.
Ako je godinama kružila pošalica kako će smak svijeta preživjeti samo žohari i Keith Richards, prilično je izvjesno da će u doglednoj budućnosti mnogi glazbeni žanrovi nastati i nestati ili izaći iz mode, ali da će heavy metal i tada biti na Zemlji jer posrijedi je žanr kojeg su kasnih 60-ih utemeljili Black Sabbath i koji već 50 godina ne posustaje.
S jedne strane taj je žanr zadan prilično strogim gabaritima. Već desetljećima počiva na tehnički zahtjevnoj svirci manijakalno posvećenih glazbenika, brutalno glasnim orgijama električnih gitara i monolitnim udarima sporije ili brže ritam-sekcije, a dok se članovi Metallice nisu ošišali i na imidžu u kojem bez duge kose nisi imao prolaz te užoj ili široj vezi s motivima magije, SF-a, horora i apokalipse, uz obaveznu dozu teatralnosti, pirotehnike, scenskih efekata, a često i mačizma.
Heavy metal se stalno regenerira
S druge strane, heavy metal, čak i kad se doima žanrom strože ustrojenim i od rockabillyja ili rapa, konstantno se reformira i regenerira. Od Black Sabbatha, Led Zeppelina, Creama i AC/DC do danas, od Velike Britanije i Amerike preko Australije i Skandinavije do Brazila, Irana i Hrvatske, heavy metal je mutirao poput virusa kojeg ni s čim i nikako ne možeš ubiti.
Heavy metal je poput zvijeri koja ne gubi svoje osnovne značajke, ali se konstantno i uporno pojavljuje u srodnim pa i manje sličnim oblicima. Poput kakvog čudovišta iz horor filmova koje se uporno transformira i time opstaje, a da ne gubi srž i bit.
Ponekad se ta zvijer toliko izmijeni da njezine glave vode i međusobni rat jer Pearl Jam i Guns N’ Roses po mnogočemu su različiti bendovi, no u njihovim temeljima je i hard rock kojeg se može smatrati zasebnim žanrom, ali i korijenom iz kojeg je izraslo teškometalno stablo. AC/DC su bili i ostali arhetipski rock’n’roll bend, ali i miljenici heavy metal publike što vrijedi i za Motorhead pokojnog Lemmyja koji su često bili bliže rock & rollu i punku nego heavy metalu, pa su ipak postali presudni za postanak black, speed i thrash metala.
Nije svuda heavy metal podjednako popularan, ali u raznim dijelovima svijeta i danas je prilično zastupljen i popularan glazbeni stil, a u Finskoj i nešto poput narodne glazbe za djecu od sedam godina do baka i djedova od sedamdeset i sedam godina. U Finskoj si baš čudan ako ne voliš heavy metal, a slično je, samo nešto manje izraženo, i u Švedskoj i Norveškoj čiji metal bendovi već tridesetak godina haraju svijetom pa se i Volvo jedno vrijeme reklamirao sloganom “švedski metal”.
Eto, i ove jeseni u Zagrebu, pogotovo u Vintageu i Močvari, imate prigodu otići na niz koncerata stoner, death i ostalih teškometalnih podžanrova, što znači da i u glavnom gradu Hrvatske nisu baš svi na narodnjacima premda je na Balkanu, otkako je Bregović to zakuhao, bilo i ostalo popularno i lukrativno cijepiti teški rock s teškim narodnjacima, iz čega je izrastao i Thompson.
Prostora je premalo za kvalitetnu genezu postanka, razvoja i opstanka heavy metala pa je uputnije pozabaviti se novim albumima Toola i Slipknota koji i s vrhova top lista potvrđuju koliko je taj žanr i strogo zadat i začudno širok, pri čemu bi baš bilo zgodno provesti globalnu anketu iz koje bismo mogli saznati koliko je ljudi kupilo “Fear Inoculum” i “We Are Not Your Kind”, odnosno koliko ljudi istovremeno sebe smatra poklonicima i Toola i Slipknota.
Zbog dužnosti i opisa posla, a i interesa kojeg gajim prema glazbi, naravno da sam preslušao oba albuma, no da sam zakleti poklonik heavy metala, sumnjam da bih bio u oba tabora, ma koliko iz ovih ili onih razloga cijenim i Tool i Slipknot. Slipknot me oduševljavaju brutalno bučnim udarima ponad kojih se razvijaju himnični refreni, sumanutom energijom i monolitnošću čije zidove paraju do krvi izderane glasnice Coreyja Taylora, inače pristojnog, povučenog i skromnog čovjeka.
Barem je takav dojam na mene ostavio kad smo, on u kasnim dvadesetima, ja na pragu trideset i pete, razgovarali početkom ovog stoljeća u austrijskom Wiesenu, uoči nastupa Slipknota. Učinilo mi se da većina njegovih fanova nije ni znala kako Corey izgleda bez zastrašujuće maske dok razgovaram s njim ispred WC-a bekstejdža, a kamoli kako bez njih izgledaju članovi njegove kohorte.
Tada su bili samo jedan od bendova na krijesti nu-metala, osnovani u očajno dosadnoj Iowi, a danas jedan od rijetkih koji je artistički nadišao i tržišno preživio vrhunac popularnosti tog podžanra teškometalnog rocka. Novi album “We Are Not Your Kind” do sada je umjetnički najizazovniji, ali i najpolitičniji album Slipknota na kojem Corey uvezuje osobne traume, neuroze i depresiju s općim duhovnim, socijalnim i političkim stanjem današnje Amerike.
Tool iz Los Angelesa, predvođeni izuzetno inteligentnim frontmenom Maynardom Jamesom Keenanom, predstavljaju posve drugačiju narav heavy metala. Unutar njega Tool već četvrt stoljeća igraju rolu nalik ulozi Radioheada u okviru alternativnog rocka, a gledano kroz povijest teškometalnog rocka, taj je bend najbliži statusu kojeg je u 70-ima uživao Blue Oyster Cult.
Tool je idealan za intelektualce
Tool su poput idealnog heavy metal benda za intelektualce, one koji žele misliti svojom glavom i, premda pripadnici brojne sljedbe tog benda, ne ponašati se poput krda. Keenan je to naučio otkako su mu se mladenački ideali razbili dok je bio pitomac vojne akademije West Point, a njegov bend je koliko nastao pod utjecajem teškometalnih sastava poput Metallice i Black Sabbatha, toliko i pod dojmom industrijskog rocka Nine Inch Nailsa i alter-metal fuzija Faith No Morea i Jane’s Addictiona, a naročito pod uplivom Pink Floyda, King Crimsona i Genesisa iz faze s Peterom Gabrielom te proto-grunge grupe Melvins ispod čijeg je šinjela nastala i Nirvana.
Tool je progresivni i art-rock bend barem koliko i teškometalni sastav, a njihove poprilično duge pjesme pomno elaborirane, aranžmanski perfektno dotjerane, često s lirskim pasažima koje povremeno razbijaju uragani buke. Nešto je duboko uznemirujuće, a opet nadnaravno lijepo u glazbi Toola u čijoj diskografiji nema lošeg albuma, no “Fear Inoculum” je remek-djelo heavy metala pa i rocka općenito i to od benda čija je scenska pojavnost posve odmaknuta od uobičajene heavy metal ikonografije.
I glazba tog sastava miljama nadvisuje klišeje teškog metala kao bučne i brze glazbe s beskonačnim solažama i vrištavim vokalom za bubuljičave i frustrirane adolescente kojima je vrhunac bunta majica s izvrnutim križem ili likom Iron Maidenova čudovišta Eddie. Mračna, mistična i emotivna glazba s izmjenom tiših i ekstremno bučnih dionica vrlo je rastezljive i promjenjive ritmičke dinamike s astralnim melodijama dok je u tekstove pjesama često teško proniknuti bez pojašnjenja Keenana.
Na dosad najintrigantnijem i najgenijalnijem izdanju Toola u fokusu su teme poput straha od starenja, ali i kolapsa ljudske vrste i svijeta u kojem ni ekonomija, ni politika, ni društvo, ni klima više ne funkcioniraju kako treba. Letargija pojedinaca nasuprot apokalipse civilizacije. Na toj je oštrici Keenan s Toolom sazdao jedan od najpoetičnijih i najljepših albuma u povijesti teškog metala.