Prošlog petka uz kavu bliski prijatelj, dobar kao kruh i radišan kao pčelica, reče nam kako bi rado živio u Americi. Dvojica od nas četvorice koji smo bili “preko bare”, a pogotovo onaj koji je tamo neko vrijeme i radio, nismo ga uspjeli uvjeriti zašto je Amerika (i) okrutna zemlja za život iako (poput njega) obožavamo glazbu od jazza i bluesa preko soula i countryja do rocka i punka te filmove, knjige, stripove i odjeću kojima nas je Amerika davno “zadojila”. Kažem tom prijatelju da se nisam nigdje osjećao kod kuće kao u Austinu i da je Teksas domovina u kojoj me majka kozmičkom greškom nije rodila, ali da unatoč tome, pa ni svoj sili tamošnjih koncerata u kojima bih mogao uživati, ne bih želio trajno tamo živjeti. Neprijeporno, osjećaj slobode koji steknete vozeći se autom po Americi dok na radiju svira Neil Young vjerojatno je krajnji stupanj slobode koju čovjek može iskusiti u svom životu, a ljudi su srdačni i otvoreni. Već bih se zbog toga, koliko sutra, volio vratiti u Ameriku. No, postoji i ono “ali” koje navire i iz niza pjesama “kanadskog Amerikanca” Neila Younga, a isto se može reći i za njegove mlađe kolege i glazbene srodnike Drive-By Truckers iz Athensa. Doduše, prvih deset albuma Drive-By Truckersa, među njima barem pet sjajnih, spadalo je u kategoriju apolitičnih southern-rock ploča o mitologiji američkog Juga s kojeg su potekle najmoćnije, najdivotnije i najvažnije glazbene rijeke svijeta.
No onda im se 2016. godine “dogodio” album “American Band”. Bijaše to naizgled “najameričkija” ploča od svih Drive-By Truckersa na kojoj se taj bend još jednom ukazao kao ovodobni pandan amblematskih bendova američkog rocka poput The Allman Brothers Banda i Lynyrd Skynyrda, The Banda i The Grateful Deada u country-rock fazi, Creedence Clearwater Revivala i Neil Younga s Crazy Horse. Čak je i naslovnicu albuma krasila američka zastava, ali spuštena na pola koplja i u sivim tonovima, lišena “crvene, bijele i plave” koloristike dok su iza teških i sumračnih rifova odzvanjali još teži i sumorniji stihovi o američkim socijalnim rasjedima izazvani objesnim neoliberalizmom, bešćutnošću sistema podešenog za najbogatije kaste i nadirućim rasizmom. I to je bila freska Amerike, ali ne one iz saharinskih filmova i serija namijenjenih kratkom zaboravu vlastitog nezadovoljstva nego one u kojoj ljudi žive u siromaštvu i bijedi, bez zdravstvene i socijalne zaštite. Bila je to slika Amerike u kojoj i danas caruje zakon kolta, bijeli policajci pucaju po crncima kao da su glineni golubovi na streljani, a američki Jug izgleda poput siromašnih naselja Trećeg svijeta.
Novi, dvanaesti album Drive-By Truckersa “The Unraveling” korak je dalje u istom smjeru, još crnji i oporiji od “American Banda”. Iza tužnih melodija i opakih rifova Pattersona Hooda i Mikea Colleya stoje još teži stihovi o Americi uronjene u virove oružanih sukoba i masovnih ubojstava, bogaćenja superbogatih i prekarnih poslova kojima siromašni ne mogu skrpati kraj s krajem, Biblije i rasizma, opijata i socijalne nebrige, rasturenog školskog sistema i imigrantske djece u kavezima. Drive-By Truckers ne nude odgovore, jer ih ni nemaju, ali njihove pjesme, još mučnije od onih na albumu “American Band”, toliko su slikovite da čovjeku ostane samo da se zapita kamo je to otišla Amerika o kojoj su generacije i generacije useljenika sanjale kao o zemlji obilja. Čast Bogu, Amerika je oduvijek bila nemilosrdna prema onima koji nisu uspjeli, no barem neko vrijeme vrijedila je Guthriejeva “This Land Is your Land”. Danas tome više nije tako i to je ona slika Amerike koju “otkrivaju” Drive-By Truckers. Slika u kojoj, kad završi pokolj i raziđe se dim baruta, s neba se u “Air Force One” spušta vrhovni poglavica i zagovornik slobodnog nošenja oružja da obiteljima poginulih kaže kako su on i prva dama “s njima u mislima i molitvama”. “Nabij si u guzicu svoje misli i molitve”, odvraćaju i njemu i njegovim pobornicima Drive-By Truckers, no krucijalni je problem ustroj današnje Amerike u kojoj je teško naći nekoga tko može promijeniti njezinu spiralu nasilja i nepravde u kojoj se našla nekoć zemlja nade i snova.
“The Unraveling” je i veliki album ceste, samo što ta cesta - za razliku od one kojom je tumarao Woody Guthrie, one po kojoj je vozio Bruce Springsteen i one na kojoj je svoje hipijevske snove tkao Neil Young - više ne vodi u bolju nego u goru budućnost. To je cesta koja završava u američkom bespuću u kojem “muškarci rade teško za nedovoljno/žene jednako teško za još manje”, a kad se “navečer nađu u baru/udaraju jedni u druge poput automobila u sudaru”. Njima ostaje tek da “pogledaju svoju djecu i mole da će ona ugledati bolje dane” iako se više nitko “ne sjeća kako je do toga došlo”. Samo ovo posljednje nije točno. Počelo je s Thatchericom i Reaganom, a o tome što će se dogoditi pjevao nam je Joe Strummer. Nismo slušali, a trebali smo jer ova američka priča Drive-By Truckersa i ona nekadašnja britanska The Clasha sve više postaje i naša, europska i hrvatska. Okrutna, bešćutna i nepravedna. Ne “kuća za sve” i “tvoja zemlja” nego “igralište” za bogataše, vlastodršce i kler.