Nadrealistična psihodrama "Da li ste videli ovu ženu?", film o krizi identiteta srednjovječne žene, srpsko-hrvatska produkcija, debitantski je naslov Dušana Zorića i Matije Gluščevića.
Kroz tri priče progovara o transformaciji Draginje, glumi je Ksenija Marinković, žene koja pokušava iskočiti iz vlastite kože.
Otkud ideja za priču o sredovječnoj ženi iz tri različite životne situacije i perspektive? Otkud želja da prosječna žena u pedesetima, koja je u ovdašnjim kulturama često nevidljiva, bude središte filma? Redatelji Dušan Zorić i Matija Gluščević u razgovoru za Jutarnji list kažu da to u početku nije bila potpuno svjesna odluka. "Ali, privuklo nas je to što Draginja nije netko koga često možemo vidjeti kao protagonisticu u domaćoj kinematografiji. Sredovječne žene su u funkciji drugih likova, a to je i odraz i realnosti u kojoj živimo, odnosno našeg doživljaja tih žena. Inspiraciju smo pronašli razmišljajući o našim majkama, osobama koje su nam tako bliske, a opet kriju u sebi jedan cijeli neotkriven univerzum", kaže Matija Gluščević.
Kako su razrađivali lik, jesu li u Draginju unijeli iskustvo percepcije žene koja se arhetipski promatra gotovo isključivo kroz vizuru obitelji - kao majka, žena, menadžerica obitelji? Jesu li i sami sebe ponegdje iznenadili u kontekstu stereotipa i predrasuda prema vlastitim majkama, rođakinjama i susjedama?
"Mi arhetipski sredovječne žene doživljavamo kao majke bez obzira na to jesu li one doista majke ili nisu. Imamo predstavu da su one potpuno životno zaokružene i da nemaju nikakve želje, čežnje i žudnje koje nisu vezane za njihovu funkciju unutar obitelji. Zbog toga nam je ideja bila da započnemo arhetipom koji ćemo razbiti i da junakinja ‘sagori‘ u vatri života koji je tako dugo krila i potiskivala u sebi. Draginjini postupci su ekstremni jer je ona dugo gasila vatru u sebi. Razmišljanje o filmu je poteklo od razmišljanja o našim majkama, i iako ovo nije film o njima, to je film za njih, ali i za sve one koji nisu imali dovoljno slobode ili hrabrosti da ‘iskoče iz svoje kože‘", govori Matija Gluščević.
Emocije i stanja o kojima u filmu progovaraju - izgubljenost, otuđenost, život koji je dijelom nerealiziran, univerzalne su, gotovo svima i iz vlastita iskustva poznate.
Ipak, kad o njima govori žena na pola životnog puta, to ponovo nosi neku vrstu stigme.
"Kod sredovječnih žena svaki izraz života i iskakanje iz zadatih uloga doživljava se kao društveni eksces. Ksenija Marinković kaže da su to žene koje više nikome ne trebaju jer se smatra da su one do tada napravile sve ono što je društvo od njih očekivalo da naprave.
Kada su nas pitali zašto radimo ovaj film, odgovarali smo da je to film o nama dvojici. Ljudi se onda zbune. Ali, naša početna premisa je da u filmu govorimo o univerzalnim emocijama koje osjećamo i mi i žena srednjim godina ili bilo tko drugi tko se osjeća izgubljeno i tko se traži. Mi smo ugrađivali sebe u lik Draginje i sve ono što nas muči, a onda je došla Ksenija koja je to razumjela i nadopunila iz svoje vizure. Tako da bismo sad mogli reći i da je to film o nas troje", kaže Dušan Zorić.
Ksenija Marinković nosi film, utjelovljuje tri različita lika kojima je zajednička izgubljenost, odvojenost i otuđenost, od svijeta i samih sebe.
"Ksenija je snaga ovog filma, ona je nevjerojatan glumački tornado. Ona je u pravom smislu bila naša muza kroz sve godine koliko smo snimali film i od prvog trenutka smo željeli da ona bude ta koja će igrati Draginju. Hvala joj na istrajnosti, strpljenju i hrabrosti da se ukrca s nama u ovu ludu avanturu", komentira Matija Gluščević.
Film nema klasičnu narativnu strukturu, žanrovski ga je teško pozicionirati. Atmosfera je mračna, nelagoda i nemir dominiraju u sve tri priče. Mnoge su situacije rubne, zahtjevne, eksplicitne, poražavajuće, nadrealne, premda izuzetno uvjerljive i shvatljive.
"Htjeli smo napraviti film koji se mijenja i koji konstantno iznenađuje publiku kao odraz nepredvidivog puta glavne junakinje Draginje. Film nosi razne atmosfere, ali to je naš doživljaj stvarnosti: čas se smiješ, čas plačeš - a možeš se i smijati i plakati u isto vrijeme jer nas privlače ambivalentne emocije, istu scenu možemo doživljavati i strašnom i smiješnom", razmišlja Zorić.
Beograd u filmu ima posebnu ulogu. Baš kao i atmosfera filma, Beograd je mračan, na granici raspadanja, nestajanja, on je preslika Draginjina unutarnjeg stanja. I grad i žena su na rubu urušavanja.
"Beograd jest u filmu grad koji se ruši i gradi, grad koji guta ljude.
Prostori u kojima smo snimali su uglavnom prostori od koji okrećeš glavu ili ih ne vidiš. To nam je bilo važno za atmosferu, ali i stil filma. Mi smo ljubitelji camp estetike i toga da se u ‘ružnom‘ pronađe ljepota. Ono kako je Beograd predstavljen u filmu jest sigurno jedan njegov aspekt", rekao je Gluščević.
Film je svjetsku premijeru imao na Međunarodnom filmskom festivalu u Veneciji. Na Festivalu autorskog filma (FAF) u Beogradu nagrađen je Grand Prixom.
Nagradu za najbolju režiju Zorić i Gluščević dobili su na 15. Međunarodnom filmskom festivalu u Bangkoku.
"Da li ste videli ovu ženu?" trenutno se prikazuje u zagrebačkoj Kinoteci. U splitskom kinu Zlatna vrata igrat će 30. ožujka, u Zadru u Kino Zoni 5. travnja. Bit će na repertoaru i zagrebačkog Tuškanca, kina Metropolis MSU te riječkog Art kino Croatia.