Iz Motovun Film Festival poručilli su da će Cinehillova Nagrada 50 godina otići u ruke Zdenku Jelčiću – velikanu hrvatske glume, čiju je osebujnu karijeru lansirala uloga komandanta Ljube u seriji Kapelski kresovi.
Ta kultna serija, koja je obilježila ovaj kraj, u vrijeme emitiranja praznila je ulice, dok je komandant Ljubo s malih ekrana mamio uzdahe diljem Jugoslavije. Brojni Gorani u seriji su statirali i sudjelovali na razne druge načine, a to razdoblje i dalje nose u živom sjećanju. Ova prigoda donosi sa sobom i trenutak radosne nostalgije u ponovnom susretu s Jelčićem nakon pola stoljeća.
Rođen u Čapljini, Zdenko Jelčić zaljubio se u film još u mladim danima, a u okrilju dvorane kina Slavice svakodnevno je hranio svoju strast prema sedmoj umjetnosti: "Svaki dan gledao sam drugi film. Sve sam ih gledao, bilo što. I to tri puta." No unatoč velikoj ljubavi prema filmu, glumom se počeo baviti tek po dolasku u Zagreb, za vrijeme studija političkih znanosti. Ondje je pod utjecajem prijateljica s faksa zakoračio duboko u svijet kazališnih dasaka i nikad se nije osvrnuo nazad. Kako sve radi temeljito, studij politike je završio, a ta se predanost prenijela i na impresivnu glumačku karijeru.
Ovaj svestrani glumac poharao je kazališne daske, TV ekrane i filmska platna. "Kad se radi s dobrim redateljem nema nikakve razlike između rada u teatru i rada na filmu" kaže. Tijekom polustoljetne karijere ostvario je uloge u nekima od najzanimljivijih jugoslavenskih i hrvatskih naslova, od Ne naginji se van (1977.) i Okupacije u 26 slika (1978.), preko Male pljačke vlaka (1984.) i Diplome za smrt (1989.) pa sve do suvremenih ostvarenja – Gospođica (2006.) i Mare (2020.) hrvatsko-švicarske redateljice Andree Štake, Ljudožder vegetarijanac (2012.) Branka Schmidta, Ustav Republike Hrvatske (2016.) Rajka Grlića, Garbura (2022.) Josipa Žuvana samo su neki od njih. Suvremenoj publici najpoznatiji je pak kao Blago Antić iz serije Novine (2016. – 2020.) Dalibora Matanića.
Broj adresa koje je promijenio u potrazi za umjetničkim ispunjenjem gotovo parira broju ostvarenih uloga. Nakon vojske i Kapelskih kresova vratio se u Čapljinu, gdje je osnovao Čapljinsko ljeto, a nakon osvajanja dubrovačkih kazališnih dasaka otišao je i u Pariz. "Ondje sam zarađivao kao sponzoruša. Bilo je lijepih dama u Parizu, a ja sam bio komad", šali se Zdenko.
Čak 25 godina proveo je u Švicarskoj, kamo je otišao zbog ljubavi, za suprugom Dijanom. Ondje je u okrilju Schauspielhaus Züricha ostvario niz kazališnih i televizijskih uloga. Komentirajući kako je glumcima često teško igrati na stranom jeziku govori kroz smijeh: "Ja sam imao sreće jer se zovem Zdenko Jelčić. I nitko ti ne da da igraš Švicarca ili Nijemca, nego Rusa, Makedonca,… Morao sam se praviti da ne znam njemački tako dobro kako sam ga znao."
Glume se ne odriče ni u starim danima, a umjetničkim uspjesima pribraja i književnost. Napisao je čak tri knjige: "Prva je o seksu, druga o teatru i treća o Hercegovini". Od toga su za sada objavljene dvije, U traganju za izgubljenim Narcisom (2010.) i Sponzoruša u Parizu (2015.). Spominjući Sponzorušu kaže smijući se: "Ima tu i petljanja, ali je većina istina."
Kao najdraži film u kojem je glumio ističe Ne naginji se van Bogdana Žižića, u kojem je debitantsku ulogu ostvario Ivo Gregurević. Na pitanje koji mu je najdraži film zezantski odgovara "Ja gledam samo filmove u kojima ja glumim jer to sigurno radi dobar režiser, druge filmove niti ne gledam." Ozbiljnijim tonom dodaje kako je ipak klasičar u duši i najdraži su mu stari filmovi: "Film je priča koja je ispričana u slikama, bez previše teksta. Još uvijek mi je najdraža Casablanca."
Od glumaca pak traži tri stvari: autentičnost, autonomiju i autohtonost, jedno povlači drugo. "Autohtonost je zemlja s koje jesi, obitelj, šira zajednica. Onaj tko ima te tri stvari nužno je dobar glumac", a Zdenko Jelčić to svakako jest.
Nagrada 50 godina dodijelit će se u suradnji s Društvom hrvatskih filmskih redatelja, u sklopu 25. izdanja Cinehilla Motovun, koje će se održati u Motovunu i Gorskom kotaru od 22. do 29. srpnja.