Paul Thomas Anderson očito ne želi biti zarobljenik svog stila, dugačkih kompliciranih kadrova u kojima likovi dovode na rub živčanog sloma jedni druge, povremeno se opusti i tada nastanu filmovi kakav je "Licorice pizza".
To je zapravo prvi tinejdžerski film (i to uvjetno) u njegovoj filmografiji, jer glavni junak ima 15 godina, ali zato cura u koju se zaljubi napunila je 25.
Radnja se događa 1973., još jedan razlog da ga pribrojimo teen-nostalgiji, a redatelj tvrdi da se inspirirao filmovima "Zlatno doba u Ridgemontu" Amy Heckerling i "Američki grafiti" Georgea Lucasa.
Možda, no potonji su čisti originali koji su utjecali na čitave generacije, dok je "Licorice pizza" pomalo tvrda retro-komedija koja, dakako, ima svojih aduta. Ponajprije u dvoje glavnih glumaca, Alani Haim, članici grupe Haim, kojoj je Anderson toliko puta snimao spotove da se kod njih potpuno udomaćio, i Cooperu Hoffmanu, sinu pokojnog Philipa Seymoura Hoffmana, svojedobno zaštitnom znaku redateljeva opusa.
Andersonovi aduti su prelamanje zbilje i fikcije, tako Bradley Cooper glumi Jona Petersa, bivšeg frizera i producenta, tadašnjeg partnera Barbre Streisand, Sean Penn je netko tko bi trebao biti William Holden, a Benny Safdie je gay političar Joel Wachs.
Kako je priča prilično uvrnuta, imate dojam da vas Anderson zafrkava, no što očekivati od redatelja u čijem najpoznatijem filmu žabe padaju s neba.