Izraelski filmski i kazališni glumac Topol zavrijedio je da se od njega oprostimo kako spada. Početkom sedamdesetih došao je u Zagreb, zapravo u okolicu Karlovca, na snimanje mjuzikla Normana Jewisona "Guslač na krovu", dobio je glavnu ulogu mljekara Tevyea iz sela Anatevka, iako se pretpostavljalo da će nju igrati Zero Mostel iz brodvejske hit postave, no Topol je bio sjajan u londonskoj predstavi, a i puno mlađi, što je naposljetku presudilo. Nominiran je za Oscara, kao i sam film, a poslije je glumio i u dvije velike koprodukcije po romanima Hermana Wouka, "Vjetrovi rata" i "Rat i sjećanja", koje su djelomično snimane u Zagrebu i Hrvatskoj.
U Izraelu je postao zvijezda jer je glumio u komediji "Sallah Shabati" (1964) u režiji i po scenariju Ephraima Kishona, dotad najgledanijem hitu na tom tržištu, koji je usput nominiran za Oscara za najbolji strani film. Nakon "Guslača na krovu" postao je međunarodna zvijezda, glumio u posljednjem filmu Carola Reeda "Ljubavna priča jednog detektiva", zatim je surađivao s Josephom Loseyjem u filmskoj adaptaciji Brechtova komada "Galileo", glumio dr. Hansa Zarkova u spektaklu "Flash Gordon" i pomagao Jamesu Bondu kao grčki tajni agent Colombo u filmu "Samo za tvoje oči". Nakon serije "Rat i sjećanja" vratio se u Izrael i pretežno nastupao u kazalištu. Umro je u srijedu u Tel Avivu, imao je 87 godina.
Smrt Roberta Blakea izazvala je puno veću pažnju zbog njegovih nedaća sa zakonom. U svibnju 2001. izveo je svoju drugu suprugu Bonnie Lee Bakley (on je njoj bio deseti suprug) na večeru u talijanski restoran u Los Angelesu, poslije ga je ona čekala u automobilu jer je on navodno tamo zaboravio pištolj, no kad se vratio, ona je bila mrtva, netko ju je ustrijelio. Godinu dana kasnije on je optužen za njezino ubojstvo, i oslobođen je tek 2005. Njezina djeca iz prethodnih brakova pokrenula su protiv njega građansku parnicu i dobila proces, a on je bio dužan platiti 30 milijuna dolara odštete, koje dakako nije imao. Poslije se to razvlačilo, on je proglasio stečaj i na Internetu ponudio svoju autobiografiju i svakojake dokumente iz svojeg života i karijere, inače vrlo živopisne. Počeo je glumiti još kao klinac, tada se zvao Michael Gubitosi, oba roditelja bila su mu talijanskog podrijetla i navodno su ga okrutno zlostavljali. Da se makne od njih, on se već kao dječak počeo probijati u Hollywoodu, igrao je u serijalu kratkih filmova "Naša banda", glumio je malog Johna Garfielda u "Humoreski" (1946), zatim meksičkog dječaka koji proda dobitnu srećku Humphreyju Bogartu u filmu "Blago Sierra Madre" (1948), poslije je završio u vojsci, a kad se riješio uniforme, gotovo je postao narkoman. Ipak, uspio se pribrati i počeo studirati glumu, a tražili su ga kako na televiziji tako i na filmu, no usprkos zapaženim ulogama, nikako da se probije kako spada. Uspio je to tek 1967., kad je glumio ubojicu Perryja Smitha u ekranizaciji bestselera Trumana Capotea "Hladnokrvno ubojstvo" i prvi put izgovorio psovku "Sranje!" u skupom holivudskom filmu. Odjednom je postao tražen glumac, igrao je Indijanca u bijegu u suvremenom vesternu "Willie Boy" (1969), uz Roberta Redforda i Katharine Ross, no kultni film "Jahač na motoru" (Electra Glides in Blue, 1973) u režiji glazbenika Jamesa Guercia još mu je više učvrstio reputaciju. Izborio se na televiziji za naslovnu ulogu u krimi seriji "Baretta", koja je izdržala tri sezone i osigurala mu nagradu Emmy. Zadnji nastup imao je u filmu Davida Lyncha "Izgubljena cesta" (1997), igrao je tajanstvenog tipa koji planira ubojstvo supruge. Uskoro mu se tako nešto dogodilo i u životu. Umro je u četvrtak u Los Angelesu, imao je srčanih problema, 89 godina, troje djece iz tri propala braka i web stranicu www.robertbobbyblake.com.
Pa dok su Topol i Robert Blake bili nagrađivani i cijenjeni glumci, pogotovo onaj prvi, Bert I. Gordon, koji je umro u srijedu u 101. godini, bio je majstor "trash" filmova. Specijalnost su mu bili golemi insekti koji napadaju ljude, a u nas su prikazana samo dva njegova filma, "Carstvo mrava" iz 1977. i "Stravičan doživljaj" (The Food of the Gods), snimljen godinu dana ranije: u prvom je nastupila Joan Collins, prije no što je revitalizirala karijeru ulogom Alex Carrington u "Dinastiji", dok je u drugom sve bilo podređeno golemim miševima. Za proučavanje njegovog opusa treba vremena, ali je poklonicima trivijalnosti zadovoljstvo zajamčeno.