Za redateljicu Unu Gunjak filmska je javnost prvi put čula 2014., kad je ta Sarajka i talijanska studentica snimila kratki film „Kokoška“. Taj film nastao u hrvatskoj (ko)produkciji osvojio je u to vrijeme svu silu nagradu uključujući i onu Europske filmska akademije za najbolji europski kratki film. Gunjak se preko noći pretvorila u redateljicu od koje se puno očekuje.
Zagrebačka publika u četvrtak ima prilike vidjeti jesu li ta očekivanja opravdana. Na programu zagrebačkog ZFF-a, naime, igra „Ekskurzija“- prvi cjelovečernji film sarajevske redateljice. Ako je suditi po njemu,Gunjak nije iznevjerila očekivanja. Njen film spada među najbolje koje ovogodišnji ZFF nudi.
„Ekskurzija“ Une Gunjak zbiva se u ambijentu viših razreda jedne sarajevske osnovne škole. Škola se sprema na ekskurziju, momci i cure su propupali, šikljaju hormoni. Kroz sve to prolazi i junakinja Iman (Asja Zara Lagumdžija), tiha i introvertna cura zatreskana u nešto starijeg mladića. Da bi ostavila dojam na drugarice, Iman izmisli kako je s njim tijekom tuluma vodila ljubav. Stvar se zapetlja kad jednog dana Iman na satu tjelesnog povrati. Povraćanje potpiri sumnju da je junakinja trudna, ona se ne želi testirati i pušta da se glasine razgore jer joj mrvicu i gode. No- priča o konfabuliranoj „trudnoći“ dospije i do roditelja, škola se premišlja da otkaže ekskurziju, a u jednoj od tužno-šaljivih scena filma vjeroučitelj će Iman zbog „trudnoće“ čak- isključiti s islamskog vjeronauka. Cijelu tu buru u čaši vode Gunjak vodi s apotekarskom preciznošću, dramaturški postupno, točno i nenametljivo. Likovi adolescenata su joj punokrvni i uvjerljivi. Glavna junakinja filma gotovo kao da nalikuje na neku dječju verziju Bowiea/ZiggySturdusta. Visoka je i štrkljasta, gotovo pa androgina i aseksualna, a ta eteričnost u zanimljivom je sudaru sa zapletom koji se sav vrti oko hormona i seksualnih fantazija. Pola filma leži na izvanredno pogođenoj glavnoj glumici.
U srijedu su na ZFF-u prikazana još dva filma glavnog programa. Jedan od njih također stiže s prostora bivše Jugoslavije. Riječ je o filmu „Domaćinstvo za početnike“ kojeg potpisuje režiser Goran Stolevski, Australac makedonskog podrijetla koji se filmski formirao u Australiji, no filmove snima u djedovini. Stolevski se preko noći pročuo zakašnjelim debitantskim filmom „You Won‘t Be Alone“, folklornim feminističkim hororom koji s mjestom radnje u ruralnoj Makedoniji 19. stoljeća. Film je pred dvije godine bio mali hit Sundancea i Stolevskom omogućio da brzo snimi novi. Opet u Makedoniji- ali današnjoj.
Junaci „Domaćinstva za početnike“ su lezbijka Dita (Anamaria Marinca) i gej Toni (Vladimir Tintor)- par prijatelja koji odluče živjeti zajedno i fingirati da su par ne bi li odvratili znatiželju okolice i eventualne homofobne neugodnosti. Dita pri tom vodi brigu o paru romskih tinejdžera, djeci svoje preminule partnerice. Pustopašni tinejdžeri prema novoj „mami“ imaju čudan odnos pomiješane ljubavi, iritacije i nepovjerenja, a stvar još komplicira što Toni nastavlja voditi živahni ljubavni život. Skopski je stan, ukratko, poprilično prometan, a taj ambijent vreve, meteža i nedostatka privatnosti atmosfera je na kojoj Stolevski insistira. Premda je film u osnovi komorna drama, Stolevski se ne zadržava u četiri zida. Krakovi radnje tako nas vode i u veliko romsko naselje Šutka, ovjekovječeno u nizu postjugoslavenskih filmova.
Kao i u „You Won‘t Be Alone“, i u ovom filmu Stolevski koristi internacionalnu ekipu glumaca na čelu s međunarodno slavnom rumunjskom glumicom Marincom. Režiser se morao snalaziti s glumcima- pogotovo glavnom glumicom - koja ne govori mjesni jezik (zapravo- jezike: jer, u filmu se stalno skače s makedonskog na romski i albanski). To je u neku ruku diktiralo i režiju filma. Stolevski montažno mrvi scene, glavnu junakinju rjeđe prikazuje kad govori i djeluje, a više u nijemim reakcijama i pasivnom promatranju. Ta režijska manira isprva je zanimljiva, no s vremenom postane zamorna.
Premda podrijetlom Makedonac, Stolevski na Makedoniju gleda očitim okom Zapadnjaka (može li se za Australca reći „Zapadnjak“?). I „You Won‘t Be Alone“ i „Domaćinstvo za početnike“ prepuni su onog što strano oko na Balkanu traži: romskih naselja, favela, folklora, divljih strasti, iracionalnih ćudljivosti, egzotike. To švrljanje supermarket-egzotikom osobno mi se ne sviđa. No, Stolevskom treba priznati da izbjegava najgoru karakteristiku uvriježenog „Balkan cinema stylea“: mačizam. Štoviše, filmovi su mu vrlo feministički i jako queer, operirani od standardnih toksičnih muškarčina balkanskog filma.
Na programu ZFF-a u srijedu prikazan je i meksički film „Radikalno“ redatelja Christophera Zalle. Temeljan na novinsko-istraživačkom tekstu, Zallin film pripovijeda istinitu priču koja se zbila 2011. u meksičkom pograničnom gradu Matamoros. Učitelj pod imenom Juarez tamo je preuzeo osmoškolski razred u najgoroj i najzapuštenijoj školi u najsiromašnijoj četvrti kojom vladaju karteli i bande. Novi učitelj tamo uspostavlja neortodoksne metode i promovira praktični rad kroz igru. Rezultat je bio da su učenici manje otpadali od škole, a jedna se od njih ispostavila kao STEM-genij. Zallin film katkad uspoređuju s „Društvom mrtvih pjesnika“, iako je ta poredba promašena. U američkom filmu Robin Williams podučava u privatnoj školi djecu dobrog zaleđa: junak „Radikalnog“ bori se protiv neukih roditelja, trudnoća, korupcije i gangstera, a djeca mu u školskom ruksaku drže drogu i pištolj. Kako god, meksički film i „Dead Poet Society“ imaju nešto slično u duhu. Oba su razigrani, humanistički optimistični i vedri crowdpleaseri s puno humora i melodrame. „Radical“ istodobno secira niz bitnih političkih pitanja, od korupcije u lokalnoj samoupravi, preko varanja na ispitima do smisla opsesije testiranjima i vrednovanja učitelja prema- kako se to veli- „postignutom rezultatu“.