U najvećoj bečkoj osnovnoj školi, koju većinom pohađaju radnička djeca emigranata, njemački za 60% učenika nije materinji jezik.
Danas se na Subversive Film Festivalu prikazuje "Favoriten", renomirane austrijske dokumentaristice Ruth Beckermann, priča koju je snimila u razredu u kojem niti jednom djetetu njemački nije materinji.
Beckermann je zapravo krenula napraviti studiju jednog razreda istražujući obrazovni sustav u Beču, ali je, makar joj to nije bila inicijalna ideja, film napravila u najvećoj bečkoj školi koja dobro zrcali stanje u austrijskom društvu.
Neki od učenika u školi njemački tek uče. Austrijska filmašica („Waldheimov valcer“, „Mutzenbacher“) tri je godine pratila taj osnovnoškolski razred, bilježila i portretirala zajednicu. I djeca su snimala dijelove, svojim mobitelima, snimala su i kod kuće, ali redateljica te materijale u filmu ne koristi, zaključila je da bi to bilo "isuviše voajerski". Naizgled, ovo je film o svakodnevici u osnovnoj školi jedne od europskih metropola.
No, gledajući sve te đake od kojih se mnogi tek trebaju adaptirati na novu sredinu, upitate se jesu li djeca emigranata segregirana, zašto u razredu nema djece kojima je njemački materinji, kako napraviti integraciju kad se gotovo svi muče s jezikom zemlje u kojoj se školuju i žive?
Većina djece jedva čeka pod odmorom razgovarati s nekim od prijatelja, to čine ili na njemačkom s puno grešaka ili pripovijedaju turski, srpski, bosanski, hrvatski ... Njemački i onako govore jedino u školi.
U razredu u kojem je sniman film, u kojem je 25 učenika, tek njih petoro uspjelo je upisati gimnaziju. Austrijski školski sustav je takav da se rano kreće u srednju školu koja traje deset godina.
Mnoga od djece iz razreda o kojeg govori film ne govore dobro ni materinji jezik, a ako su iz etnički mješovitog imigrantskog braka onda uz njemački svakodnevno žive još dva jezika u kući.
Taj osnovnoškolski razred vodi visoko motivirana učiteljica, energično se daje, čini puno više od podučavanja djece nastavnom gradivu. Ilkay Idiskut i sama je emigrantsko dijete, kći turskih doseljenika, rođena u Beču. Djecu dobro razumije, razumije i kontekst u kojem odrastaju, dinamiku obitelji u kojima se formiraju. S majkama turskih učenika može govoriti turski, s roditeljima održava kontakte WhatsAppom često i izvan svojih radnih sati.
I u njezinoj je osobnoj priči vidi koliko su velike promjene u austrijskom društvu, koliko je imigracija u porastu: u njezino je doba bila jedino dijete u razredu s emigrantskom obitelju, njemački je učila spontano, jer da je i htjela u razredu ni s kim nije mogla pripovijedati turski.
Redateljica napominje da je ponajviše zanima budućnost. A, ta djeca su, zaključuje Ruth Beckermann, budućnost austrijskog društva.
Jer, razred koji vodi učiteljica Ikay zapravo je nalik mnogim razredima u osnovnim školama po Beču ili Berlinu.
I svi ti "usputni" razgovori koje učiteljica vodi s učenicima bitne su teme društva. Djecu potiče na razmišljanje, nudi im često i drugačiji pogled od onoga koji dobivaju kod kuće. S puno poštovanja s njima diskutira razne teme, poziva djecu u dijalog. Dijete koje je uvjereno da bi kršćani trebali odlaziti u džamije na molitvu moli da pojasni zašto, pita ga je li on "šef džamije".
S djecom diskutira mogu li djevojčice plivati, jer u kućama neki od njih podrazumijeva se da plivanje nije za žene. Razgovaraju i o tome mogu li djevojčice nositi bikini. Govore o izbjeglicama, o ratu u Ukrajini.
Ruth Beckermann primjećuje da u razredu nije bilo niti jedno katoličko dijete te niti jedno dijete iz zemalja bivše Jugoslavije nije išlo na vjeronauk, dok su gotovo sva muslimanska djeca dva puta tjedno pohađala islamski vjeronauk u školi. Redateljica je komentirala kako je primijetila da djeca tamo cvjetaju. Oni su u svom svijetu, gdje znaju svoj put i uživaju u tome.
Rad na tom filmu dodano ju je, kazala je austrijskim kolegama, uvjerio da bi program međureligijskog obrazovanja odnosno satovi etike bili sadržajniji i integrativniji.