'Kišni dan u New Yorku': Woody Allen u pohodu na mladu publiku
Ukoliko niste pročitali autobiografiju Woodyja Allena “O ničemu” (Apropos of Nothing), štošta će vam promaći u njegovom filmu “Kišni dan u New Yorku”.
Očito je da je glavni junak Timothée Chalamet redateljev alter ego, puno priča i neprestano dokazuje koliko je obrazovan, međutim, vjerojatno niste znali da je Allen još kao školarac zarađivao solidan novac na pokeru, pa je znao nadigrati i starije i iskusnije kartaše.
Drugo, obožavao je holivudske klasike, to se nikad ne bi moglo zaključiti po njegovim filmovima, često dramski neurednima i bez prave završnice, što je njegove poklonike oduševljavalo i pribavilo mu etiketu virtuoznog alternativca.
Tako ovdje važnu ulogu ima posveta sjajnoj melodrami Vincentea Minnellija “Sat”, u kojoj se dvoje zaljubljenih protagonista (Judy Garland i Robert Walker), nakon što se nesmotreno odvoje, intuitivno nalaze pokraj sata na kolodvoru, gdje su se svojedobno upoznali. Sat i ovdje zapaženo figurira, ali se nalazi u njujorškom Central Parku i do njega će doći samo oni koji dobro poznaju Minnellijev film.
Jedna od junakovih cura to ne zna, druga da, pa je logično da ona osvaja njegovo srce. Treće, tu je i prezir prema tabloidima koji su neprestano progonili njega i njegovu suprugu Soon-Yi: zato je jedna od junakinja filma (Elle Fanning) novinarka studentskog lista, koja tu profesiju smatra ozbiljnom i zgranuta je kad je mediji zaskoče s poznatim glumcem (Diego Luna). Njihovo vrebanje i njezino ozbiljno pripremanje za intervju dvije su krajnje suprotnosti.
Allen je dobro proučio strukturu današnje publike, svjestan je da se ona jako pomladila, tako da je tri glavne uloge podijelio glumcima koji su jedva prešli dvadesetu, on se pred kamerama više i ne pojavljuje, ipak su mu 84 godine, ali je njegov autorski pečat i dalje jako razvidan.
U jednom trenutku, negdje oko polovice filma, učini vam se da tu uopće nema zapleta, romantične situacije se samo nižu, no u finalu autor ima jaku dramsku poantu u razgovoru svog junaka i njegove majke (izvrsna Cherry Jones), tako da je ono što povremeno sliči divertissementu postalo zaokružena cjelina.
Začuđuje jedino da je budžet filma čak 25 milijuna dolara, budući da se povremeno doima kao skromna nezavisna produkcija, kojoj opraštamo i kadrove s kišom u prvom planu i potpuno suhim ulicama u drugom. Allen je, međutim, uvijek znao s novcem: tko zna na što ga je zapravo potrošio.
'Boja iz svemira': Vrlo dobra adaptacija Lovecrafta
Američki pisac H. P. Lovecraft (1890-1937) jedan je od najutjecajnijih autora književne fantastike i horora. Lovecraftov književni ugled pomiješan je, međutim, s njegovom skandaloznom vanknjiževnom reputacijom. Lovecraft je, naime, bio notorni antisemit, rasist i bahati klasist.
Tragovi Lovecraftova utjecaja razasuti su kojekuda po povijesti filma, od Cormana i Carpentera do “Stalkera” i “Aliena”. Unatoč tome, malo je Lovecraftovih adaptacija koje su poznate ili dobre. A ovih se dana u našim videotekama pojavila jedna. Riječ je o filmu “Color Out of Space” (Boja iz svemira), nastalom prema istoimenoj piščevoj pripovijetci iz 1927.
Film se, kao i priča, zbiva na osamljenoj farmi u ruralnoj Novoj Engleskoj. Jedne noći, farmer Gardner (Nicolas Cage), njegova žena (Joely Richardson) i djeca vide u dvorištu neobično purpurno svjetlo. Ujutro ustanove da im je na posjed pao svjetlucavi meteorit. Ispostavi se da “boja iz svemira” utječe na sve: truje vodu, plodove čini golemima, ali nejestivima, a postupno utječe i na psihu ljudi.
Novu verziju “Boje iz svemira” kao redatelj potpisuje Južnoafrikanac Richard Stanley, režiser koji je stekao limitirani kultni status nizom B horora ranih 90-ih. Stanleyjeva karijera se - međutim - grdno nasukala na spektakularnoj adaptaciji “Doktora Otoka Moreaua” 1996.
Stanley se na snimanju sukobio s Valom Kilmerom i Marlonom Brandom, dobio je otkaz, povukao se i idućih četvrt stoljeća nije snimio igrani film. Tek se sad s “Bojom iz svemira” vidi kakav je to bio gubitak - jer, ova adaptacije Lovecrafta Stanleya razotkriva kao finog majstora pulpa s bogatom vizualnom imaginacijom.
Izvornu priču iz 1927. Stanley je preselio u današnjicu i dao joj japijevski kontekst. U filmu, Gardneri nisu farmeri nego bo-boi koji su se na selo preselili zbog kvalitete života, vise na poslovnom Skypeu i uzgajaju alpake.
Misteriozna “boja” ne utječe samo na prirodu i psihu, nego i aktivira već postojeće obiteljske pukotine. Otac/suprug je slabić sklon nedjelovanju i poricanju problema, a mater/supruga mrzi vlastito tijelo nakon operacije na prsima. S dvoje razmaženih i nefunkcionalnih roditelja, djeca se s metafizičkim užasom nose bez pomoći, sama.
Koristeći lokacije u Portugalu i relativno mali budžet, Stanley je vješto rekreirao ruralnu Novu Englesku. Vizualni aspekt SF-a dizajnirao je dopadljivo, ali nenametljivo. Nema tu raimijevske egzaltacije, izbuljenih kostura i povraćanja zelenog sirupa: Stanleyjev je film “pulp” taman koliko treba.
“Boje” bi - navodno - trebale biti prvi film Stanleyeve trilogije po Lovecraftu. Jedva čekamo!
'Bik': Kad starog rodeo jahača stignu godine
Politički uspon Donalda Trumpa američko je društvo surovo suočio s postojanjem prešućene, druge Amerike: milijunske mase Amerikanaca koji žive na Srednjem Zapadu, gledaju Fox News i TV propovijedi, bigoti su i nerijetko rasisti, a kapitalistička ih je globalizacija nemilosrdno ispljunula.
Nije stoga čudo što se pojavio cijeli niz novih američkih filmova koji se bave upravo takvim, sirotinjskim Midwestom, ali iz klasne i rodne perspektive. Film “Bull” (Bik) koji se upravo pojavio u našim videotekama ima puno srodnosti s “Jahačem” redateljice Chloe Zhao. Oba su filma djelo redateljica-debitantica. Oba se zbivaju u ambijentu rodea. Oba uvelike počivaju na glumcima - naturščicima. Oba za junake imaju “marlboro men” kojima se dogodi najgore. Žive, naime, od vlastite snage i tijela, a to ih tijelo počinje izdavati.
U “Biku” redateljice Alice Silverstein taj je junak Abe (Rob Morgan), stari crni jahač rodeo kojeg sustižu godine, stišću ga križa, pa može nastupati samo nakljukan tabletama. Abe se spletom okolnosti spoji s susjedom Kris (Amber Havard), bijelom djevojčicom koja je i sama u groznom škripcu. Mater joj je u zatvoru, pa živi s bakom koja nije najzdravija i kojoj posustaju snage. Cura praktički čezne da je odvedu u popravilište, a klinci uokolo uglavnom se samo drogiraju i piju. Dvoje marginalaca se “kliknu” i stvore surogatni odnos – djeteta koje traži oca, te starca koji traži dijete.
“Bik” je svjetsku premijeru lani imao u popratnom programu Cannesa i prošetao tijekom jeseni kroz niz svjetskih i domaćih festivala. Riječ je o filmu od one vrste koju obično više vole festivali nego najšira publika. To je krajnje veristička drama koja se zbiva u svijetu nevidljive sirotinje i socijalnih izopćenika. No, ne dajte da vas taj socijalni čemer otjera - jer, iza toga se krije krasan humanistički film, gotovo pa diznijevska pohvala obitelji s nenametljivom kršćanskom sastavnicom.
Film je minimalistički, ali rafiniran, izvanredno je režiran, a još bolje glumljen. Malena Amber Havard je pravo otkriće. Dok je čovjek gleda, napamet mu padne “Zimska kost” - jako sličan film u kojem smo 2010. prvi put vidjeli Jennifer Lawrence.