Nema tužnijeg dana u povijesti hrvatskog sporta od 7. lipnja 1993., kad je u 17.20 sati u 29. godini poginuo na njemačkoj autocesti košarkaš Dražen Petrović. Gledam ovaj dokumentarac u kojem sugovornici ni danas ne mogu nego isprva zašutjeti kad se prisjete tragedije, jer da odmah progovore, zaplakali bi. Nisam stigao pisati o filmu kad je emitiran, 15. siječnja, no repriza 20. siječnja daje novu priliku.
Ivana Guberina, redateljica i suscenaristica uz sociologa Ivicu Poljička, sklopila je radnju dostojnu velikog sportaša i velikog čovjeka. Gledao sam ga u Domu sportova više puta 1985. i 1986. Nema vjerojatno mojeg vršnjaka zainteresiranog za košarku koji ga tih godina i poslije nije doživio uživo. Bio je čudo, brz, lake ruke, i bio je magnet. Poslije, 1991., 1992., kad je Hrvatska napadnuta, Dražen je bio inspiracija za optimizam i za inat. Svi današnji uspjesi hrvatskih sportaša, sva nogometna čuda primjerice, kao da izviru iz te ricaste glave i drskog pogleda... Vjerujem da nema od 1990. uspješnog hrvatskog sportaša kojega Dražen nije makar nekad i makar malko, što bi nekoć rekao Ćiro Blažević, galvanizirao svojom karijerom, duhom i pojavom. Objavljene su u nas dvije velike monografije o njemu, objavljena je i jedna australska, snimljen je jedan dokumentarac u SAD-u, imamo Draženov muzej u Zagrebu, spomenik u Šibeniku, spomenik u Laussanei, mnoge ulice nose njegovo ime, New Jersey Netsi umirovili su njegov broj 3… Kad god sam u Šibeniku, sjednem na klupicu spomeničku, razmišljam, prisjećam se.
Film nije pravljen na brzinu, to se odmah osjeti i usidren je upravo u Šibenik, rodni grad koji i danas tuguje za njim jednako kako je tugovao prije trideset godina. Više od trideset sugovornika evocira njegov životni put. Miro Kotarac, nastavnik i trener, Neven Spahija, majka Biserka, brat Aleksandar, koji ga je kazao mlađeg brata zvao Kamenko, jer je isprva šutirao nezgrapno. Međutim, uvijek u šest ujutro u dvorani na Baldekinu, dok drugi spavaju. Tu je i suigrač iz Cibone Franjo Arapović, Vlasta Relja, nastavnica i košarkašica, Vlado Đurović, trener. Svako jutro bi dječak izbacio do tisuću šuteva. Kao kadeta ga je u prvu momčad Šibenika ubacio Zoran Slavnić, kao petnaestogodišnjaka, o čemu skromno svjedoči. Kontekstualizira njegovu pojavu sažeto i jasno Ivica Poljičak, koji je eto i sugovornik, opisuje njegovu karizmu košarkašica Danira Nakić Bilić, javlja se i igrač Željko Marelja, a osobito su nadahnuti navijači. Prisjećaju se njegove visoko podignute šake.
Krešimir Lambaša Rambo jest možda najslikovitiji. Nižu se anegdote. Na Baldekinu je uvijek bila neopisiva buka. Neki je čovac u remontnom brodogradilištu izradio od aluminija velike činele, metar u promjeru. Dolazilo se na utakmicu sat i po prije početka, neki i sad gluhi. Neki Hrabrov, sad pokojni, skinuo je s vojnog remorkera sirenu, učila je skladno i Šibenska narodna glazba. Potom se javlja još jedan trener, Damir Milačić. Osamnaest godina imao je Dražen kad je donio protiv Bosne naslov prvaka u Šibenik, koji im je poslije političkom igrom osporena.Poslije je prešao u Cibonu, zatim Real pa preko Atlantika, put koji najbolje opisuje legendarni trener Mirko Novosel…