Iako ima četiri hernije diska i muči je kralježnica, poznata beogradska glumica Vladica Milosavljević puna je energije. Hotelskom sobom, u kojoj smo se našle, kreće se spretno, puši, maše rukama, govori istovremeno opušteno i strastveno.
Vladica Milosavljević spada u vrhunske glumice bivše zemlje. Starijoj publici na ovim prostorima, među ostalim, poznata je i po ulozi balerine Bebe, kapriciozne ljepotice iz Grlićeva filma “Samo jednom se ljubi” iz 1981. godine. Scene iz tog kultnog filma, u kojima ona i Miki Manojlović vode ljubav, mnogi smatraju najboljim erotskim scenama jugoslavenske kinematografije.
Rođena je 1955., kći je poznatoga glumca Dragoljuba Gule Milosavljevića koji joj je, nešto kasnije će reći, tek na trećoj godini studija priznao da ima nešto glumačkog talenta. Junakinja brojnih nagrađivanih filmova, više od tri desetljeća članica je Jugoslovenskog dramskog pozorišta (JDP) u Beogradu i za sobom ima impresivan niz uloga.
Sjajna atmosfera
U Zagreb je, s kolegama iz JDP-a, došla nakon više od dva desetljeća. Naime, u sklopu manifestacije 39. Dani satire u zagrebačkom kazalištu Kerempuh nastupili su s predstavom “Razbijeni vrč” (Razbijeni krčag) redatelja Igora Vuka Torbice.
“Bilo je sjajno, fenomenalna atmosfera i povezanost s publikom. Igram Martu Rull, groznu malograđanku, jednu od onih sa skraćenim tetivama u ramenima. Nije mi ispočetka išlo, bilo mi je teško ući u lik, toliko da sam promislila, Vladice, ne ide ti, vrijeme je za penziju. Slobodno to napišite, neka vide ljudi kako se mi mučimo. A onda sam kliknula s ulogom. Ovog ljeta imamo niz gostovanja po festivalima, sretna sam što je predstava uspješna. Podsjeća na onaj dobar njemački teatar, a znamo kako sjajan njemački teatar može biti i kako Nijemci probijaju”, iznosi glumica.
O mladom redatelju Igoru Vuku Torbici misli sve najljepše. Njegov talent, kaže, došao je kao dar s neba. Budući da su, kako kaže, u tranzicijskim zemljama na snazi trendovi u kojima šefuju oni koje zanima kako za sebe izvući novac, dok se u posao ne razumiju, nemalo se oduševila kad je gledala Nušićeva “Pokojnika” u režiji Igora Vuka Torbice, tadašnjeg studenta četvrte godine na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti.
Hrabra i svoja
“Gledam kako je vrhunski obradio Nušića, to je neko novo čitanje Nušića i pomislim kako bih igrala nogu od stola za takvog redatelja. Ubrzo mi je ponudio ulogu u ‘Razbijenom krčagu’”, nasmijala se Vladica.
Davne 1980. diplomirala je na tadašnjoj Akademiji za pozorište, film i televiziju u Beogradu. Mlada, lijepa, talentirana, imala je 24 godine i već je uvelike radila.
“I tada su se održavali kastinzi za uloge. Posla je bilo toliko da si mogao birati i odbijati. Naprosto, kad je u pitanju umjetnost, moraš birati. Glumac mora biti hrabar i ne raditi puno loših stvari jer ga to troši”, kaže Vladica i nastavlja: “Nisu to lake odluke, svima treba novac. Međutim, neke ponude jednostavno ne možeš prihvatiti, iako je honorar dobar. Ne mogu, jednostavno, ne mogu, reći će publika, Vladica je pukla”, prasnula je u smijeh.
Dok nije imala djecu, jurišala je na Dalmaciju. Komotniji je život bez djece, usredotočen si na sebe, dobacuje Vladica. Deset mjeseci u godini žestoko bi radila, a onda tijekom dva ljetna mjeseca - veliki odmor. Pohodila je sve dalmatinske otoke, kupanje, beskrajno duge šetnje po Korčuli, Mljetu, Šolti… “Dođe Festival u Puli, trebala bih se pojaviti jer mi se prikazuje film. Ma kakvi, ne mogu, ne ide mi se iz onog dalmatinskog raja. Bila sam mlada, drska, razmažena”, opisuje.
Samo vidjeti Zagreb
Sjeća se i anegdote kad je redatelj Lordan Zafranović koncem sedamdesetih prošloga stoljeća imao kasting za svoju “Okupaciju u 26 slika”. Trebala je glumiti sestru Frani Lasiću, ali nije joj nešto sjeo ni scenarij ni uloga. “Pristupila sam mlako, kaže meni taj inteligentni redatelj, kao da vam i nije stalo da dobijete ulogu. Ne, odgovorila sam, ali htjela sam vidjeti Zagreb, baš je divan grad, zgodno mi je što ste mi platili prijevoz. Sjećam se te svoje rečenice, eto kako je mladost lijepa i drska”, romantično će glumica.
Vladica Milosavljević u društvu Slavka Štimca i Vere Zime (Foto: Goran Sebelic / CROPIX)
Još je devedesetprve u svibnju snimala film s Filipom Šovagovićem i Anom Karić u kojem je glumila odvjetnicu. “Mjesec dana su mi plaćali da naučim književni hrvatski jezik, trebalo je za ulogu”, nasmijala se i nastavila: “Nisam nostalgičar, ne bavim se nostalgijom, ali nisam slijepa pa da ne mogu zaključiti kako je nekad kultura predstavljala državu, a danas kultura vladajuće strukture zanima tek formalno, minimalistički. Proces koji se odvio od rata naovamo na površinu je izbacio malograđanštinu. Stvorili smo neke nove bogataše, neke loše redatelje, da ne nabrajam dalje. Kad je novac pogrešno usmjeren, kad stvari kolabiraju, kad se ne štiti vlastita kinematografija, sve to glumac osjeti na svojoj koži. Da se svi zajedno okupimo i zatvorimo sva kazališta, mislim da nitko iz nadležnog ministarstva u Srbiji to ne bi primijetio. Ono što zlata vrijedi jest naša publika koja je godinama rasla i razvijala se s nama. Publiku imamo, ali publika nema para. Glavni problem je odnos ove nove države prema kulturi”, kritizira Vladica.
Srce joj je uvijek jače tuklo u nezavisnim glumačkim grupama, pa tako s mnogo ljubavi govori o Kačinski trupi, iz beogradskoga Studentskog kulturnog centra, s kojom je radila osamdesetih godina prošloga stoljeća i koja joj spada u najvažniji i najuzbudljiviji dio karijere. Vođa trupe bio je famozni Željko Zorica koji je pozvao i nezamjenjivog producenta Emila Matešića. Što zbog bunta, što zbog svojevrsne dobrovoljne ilegale nekoliko godina malo je igrala na sceni matičnog kazališta u Beogradu. A onda je, prije par godina, zaigrala u monodrami “Marx u Sohou”, u režiji Vlatka Ilića, zahtjevnoj, na neki način subverzivnoj predstavi američkog pisca Howarda Zinna koja propitkuje originalne Marxove ideje i u što su se one izvitoperile. Vladica je inače oštra prema društvenoj situaciji, ne skriva da je društveno i socijalno osjetljiva.
HRT u Beogradu
“Što svaki dan gledamo? Vlast koja krade, život od danas do sutra, pojačana eksploatacija rada, neki novi vidovi fašizma, sve to odvija se pred našim očima i ne smijemo okretati glavu. Neki dan upalim navečer HRT, koji lovimo u Beogradu, i na Prvom ide film ‘Seljačka buna’ sa sjajnim Šovagovićem kao Matijom Gupcem u glavnoj ulozi. Nije se teško danas identificirati s tim filmom, ljudi su potlačeni, razočarani, za male pare rade za političku birokraciju koja ima kancelarije velike kao garsonijere”.
Krizna vremena, ako ništa, smatra glumica, dobra su da se odvoji važno od nevažnog.
“Gledamo kako se siromašnom, ovršenom građaninu iskopčava struja, a istovremeno neki šerifi za svoje lokale ne moraju plaćati struju. U crnogorskoj luci Tivat postoji jeftino gorivo za bogate vlasnike jahti. Tako i treba, nećemo valjda hraniti gladne. Pomozimo političkim elitama, pomozimo bankama. Ukinuta je srednja klasa, misleća klasa. Pucaju prijateljstva, imat ćemo situaciju da nas ostavi kum ili kuma, jer više nismo financijski plodni i korisni. U redu, sve je to život”, govori ostrašćeno.
Domaćica i majka
Devedesetih kao da se malo povukla iz kazališnog i javnog života. Početkom rata u Beogradu se, kaže, sve zatvorilo. “Nema kazališta, nema pilatesa, nema joge, nema rasporeda, nema života. Kaže mi neki čovjek, hodajte Vladice, ranac na leđa, ruke slobodne i hodajte, brzim tempom hodajte. Poslušala sam ga, spasio mi je život”.
Kad je prešla četrdesetu, postala je mama dvojici sinova koji su razlike samo godinu i pol dana. “To je nešto u što se žena, ako se već realizirala u poslu kojim se bavi, treba povući i uživati. Bilo mi je lijepo nekoliko godina biti domaćica i majka. Ugrabila sam onaj trenutak spokoja, do kojeg inače ideš drugim putem. Osim toga, ja puno lajem. Mogu istinu sasuti u lice, mogu opržiti jezikom. Napravila sam tako sebi neke neprijatelje u matičnom kazalištu. Ali, nikada nisam izgubila nijednu ulogu koja mi je pripadala”, značajno će glumica kojoj nikad nije bilo drago da je smatraju ljepoticom, seks-simbolom.
Foto: Goran Sebelic / CROPIX
“Ženske uloge nekad i danas? Ženske uloge su velike, onoliko koliko su blizu glavnim junacima koje tumače muškarci. Nekad sam bila ljubavnica tim glavnim junacima, a danas im igram majku”, primjećuje s blagim sarkazmom. Uvijek je, kaže, gledala da nema više od 15 izvedbi mjesečno u matičnom kazalištu, a sada gleda da ih je najviše šest. Hiperproduktivnost, kaže, pojede glumca.
“Bilo bi zgodno nešto snimiti, ali, posla je općenito sve manje. Evo, dogode se neke strane koprodukcije, angažira nas, primjerice, koreanski redatelj, pa nam podijeli male uloge. Dođemo kao jeftina radna snaga. Dovoljno da zaradim za zubni implantat”, prasnula je u smijeh.
Godinama je u sretnom braku sa umjetnikom Aleksandrom Rafajlovićem. Dugo su, kaže, sretno živjeli nevjenčano, a onda su se vjenčali kad je Aleksandru dijagnosticiran rak. “Prkosan, kakav jest, kad mu je opala kosa, na glavi si je dao tetovirati hobotnicu koja jede raka, prema motivu s jedne grčke vaze. I onda za taj rad dobije nagradu”, nasmijala se Vladica. Uloga majke, kaže ova odlična glumica, ženu traži cijelu.
Izgubljena bitka
“Svojim sam sinovima godinama svaku večer čitala. I onda dođe pubertet i oni navališe na te kompjutorske igrice. Glupe igrice u kojima se samo ubijaju. Ti im čitaš ko kreten, a oni navalili na budalaštine. Jednom sam se toliko iživcirala da sam uzela tastaturu i tresnula je o glavu, tako jako da su mi sve tipke ostale na čelu. Sebi sam priznala, Vladice, ti gubiš bitku s time”, otvoreno će glumica.
“U svemu sam se uvijek cijela davala. Stvari se rade do kraja ili se ne rade. Ja mogu, ako treba, kvalitetno sjediti i zuriti u daljinu”.