Postoje filmovi za koje bi filmofil poželio da ih može gledati kao prvi put, kao onda kad su nastali, bez naslaga filmske povijesti i filmofilske prtljage.
Bilo bi – recimo - lijepo (opet) moći gledati "Aliena" Ridleyja Scotta kao prvi put, u času kao da ne znate da će kapetanica Ripley biti junakinja dugovječnog serijala, kad je u vašim očima Sigourney Weaver tek jedna, manje poznata između sedam glasovitijih glumaca za koje očekujete da budu junaci. Bilo bi sjajno moći gledati "Krstaricu Potjomkin" kao što ju je gledala zapadnoeuropska publika 20-ih, kad taj film nije nalikovao ničemu što su dotad vidjeli. Ili - gledati "Apokalipsu danas" u vrijeme kad je publika očekivala vidjeti tek ratni, vijetnamski film.
Na sličan...