Novi nastavak sage 'Čudesne zvijeri' dugo smo čekali. Drugi nastavak prikazan je 2018. godine i treći smo trebali vidjeti lani, no, zbog pandemije je snimanje odgođeno. Nije pomogla ni situacija sa suđenjima Johnnyju Deppu, koji je maknut iz filma i zamijenjen Madsom Mikkelsenom. No, sve smo to izdržali, gotovo četiri godine raspravljajući o pitanju kojim završava drugi nastavak: kako je Credence povezan s obitelji Dumbledore?
U petak navečer smo na to pitanje konačno dobili odgovor. Novinari Jutarnjeg ekskluzivno su u zagrebačkom Cinestaru pogledali pretpremijeru filma 'Čudesne zvijeri: Dumbledoreove tajne', koji nas, kao prave Potterheade, nije nimalo razočarao. Okupili su se tamo kostimirani članovi Ministarstva magije, domaće udruge koja okuplja fanove Harrya Pottera, tako da je atmosfera bila potpuna.
Ta gotovo dva i pol sata, koliko film traje, brzo su prošla, što je i razumljivo. Vratili smo se u poznati svijet - vidjeti tornjeve Hogwartsa budi nostalgičan osjećaj, jednako kao i shvatiti da je mlada vještica ispred naših očiju zapravo Minerva McGonagall, a muškarac kojeg vidimo kako briše ogledalo Aberforth Dumbledore (koji se iskazao i kao jeziv kuhar). Opet smo ušli u svijet koji nam je poznat, a vidjeli smo toliko toga novog. Istina, film će kritičarima vjerojatno biti konfuzan i imat će brojne nedostatke, ali fanovi ga ne mogu kritički gledati. Niti žele.
Tajnu iz naslova filma svakako otkrijemo. Nećemo je napisati, iako uz ovaj film ne ide (kao uz prošli nastavak) #protectthesecrets, no ne želimo ga pokvariti onima koji će tek otići u kino. Recimo samo da smo u nagađanjima čiji je nesretni Credence sin baš svi bili spektakularno - u krivu. No, nešto ćemo ipak odati: učinili smo ono što drugi čarobnjaci čine mnogo kasnije, što se spominje u zadnjem nastavku Harrya Pottera. U svim tim kalkulacijama nekoga smo posve zaboravili uzeti u obzir.
Ono što je u ovome filmu direktno rečeno, i što je odmak od svih onih dvosmislenih izjava u drugom nastavku, je razlog Albusove i Gellertove povezanosti. Albus mu to u susretu sam priznaje: na neke je stvari pristao zato što je bio zaljubljen u njega. Poslije svoje osjećaje naziva ljubavlju. Znamo kako je ta ljubav završila, ali tko bi mladome Albusu mogao zamjeriti. Na kraju krajeva, tko se u pubertetu zaljubio u nekog ozbiljnog i kompatibilnog? Nitko. Dobro, većina ljudi se ne zaljubi u luđaka koji postane hladokrvni ubojica, vitla štapićem i poziva na rat, ali eto, neki imaju peh da im se dogodi baš to.
Pošto su ovo ipak Čudesne zvijeri, upoznajemo i neke zanimljive nove stvorove. Jedan je i čilin, preslatko malo stvorenje, kojeg Grindelwald na užasne načine izmanipulira da bi ga iskoristio, dok njegovu blizanku spašava Newt. Tu su i stvorovi koje upoznajemo u zatvoru, gdje naš voljeni Newt Scamander (koji u ovome nastavku nijednom nije napravio pokret po kojem je postao prepoznatljiv - stavljanje štapića među zube) odlazi spasiti svog (u ovom nastavku daleko simpatičnijeg) brata Theseusa. Tu se u filmu prvi put nasmijemo: iako su sva bića u tom zatvoru opasna, da bi preživjeli rakolika stvorenja braća moraju izvoditi svojevrsni ples koji je prilično zabavan.
Kad smo kod zabave, među likovima je svakako najzabavniji simpatični No-Maj, bezjački pekar Jacob Kowalski. On i dalje pati za voljenom vješticom Queenie, koja je prešla na mračnu stranu. Njemu se u ovom filmu cijeli život mijenja: dobiva čarobni štapić, odlazi u Hogwarts (doduše, ne kao učenik, ali je vjerojatno jedini bezjak bez magičnih vještina koji ga je posjetio), pokazuje da ima smisla za humor, petlju, osjećaj za pravdu i veliko srce.
Što se drugih likova tiče, Yusuf Kama je apsolutno zbunjujući i gledatelj uopće ne razumije na čijoj je strani. Nagini se niti ne spominje, a od novih lica zanimljiva profesorica Lally s Ilvermorya, američke čarobnjačke škole, koja je vrlo vješta u čarolijama, a i nešto se milo gleda s Theseusom, pa se nadamo nekoj romansi u narednim filmovima. Auroricu Tinu vidimo zaista premalo, čak i ako u pojavljivanje uključimo njenu sliku u Newtovu kovčegu. Transformacija koju Queenie doživi je sjajna: ne samo politička, nego i fizička.
Sve u svemu, premda su neke stvari pomalo zbunjujuće, a i dugo je prošlo od zadnjeg nastavka, film vrijedi vidjeti. Ima tu svega: od čudesnih stvorenja od kojih su neka preslatka, a neka jeziva, preko putovanja, čarobnjačkih sukoba, politike, a na samom kraju se održava i jedno vjenčanje. Jasno je kako je ista ruka stvarala i Čudesne zvijeri i Harrya Pottera (ovi filmovi radnjom prethode HP) - sve je puno neobičnih detalja, ali poruke su jednake. Prijateljstva su važna, ljubav nas čini živima, na kraju dobro pobjeđuje, različitosti nas čine onime što jesmo, protiv zla se moramo boriti. U slučaju Albusa i Queenie vidimo još jednu važnu poruku: pogreške koje smo napravili ne određuju nas zauvijek i ako se želimo promijeniti, to uvijek možemo napraviti. Nikad nije kasno.
I, vrlo suptilno, J.K. Rowling je opet napravila nešto posebno. Kao što u Harryu Potteru riječ 'always' govori o jednoj ljubavi koja traje cijeli život, čak i nakon smrti, i ovdje ta riječ govori o ljubavi. Drugačija je ona od romantične, ali je ljubav. I u toj je riječi, izgovorenoj u drugom filmu od drugog lika, jednako tako je sadržana dugogodišnja patnja i čeznuće. Tamo je ta ljubav preživjela smrt, a ovdje tek smrt treba doći. No, jedno je jasno: i ova će ljubav, baš kao i ona Snapeova, živjeti zauvijek.