Ako ste rođeni kada i potpisnik ovog štiva, u posljednjoj godini 80-ih, ili otprilike tih godina, imali ste vražju sreću da vam se djetinjstvo potrefi s ekspanzijom erotskih trilera. "Fatalna privlačnost", "Sirove strasti", "Okrutne namjere", "Posljednje zavođenje", da se, evo, s gorkom nostalgijom prisjetimo nekih općih mjesta žanra. Kakva nomenklatura! Već je iz naslova bilo jasno kakvim će se sve kadrovima uljepšati dosadna večer - viskozne sjene u nekoj "house by the beach", zagasiti kontrast snimanja, krvavo sunce što se strovaljuje nad obronke L. A.-a, u pozadini yacht rock, u središtu narativa priča o fatalnoj privlačnosti i rasturenom braku, u naslovnoj ulozi, recimo, hulahupkama sklona Jeanne Tripplehorn - što bi još dijete u formativnim godinama sazrijevanja moglo zaželjeti?
Tako nepravedno podcijenjen, sjajan i zanemaren žanr posljedično je s leđa ubijen u nekoj popišanoj ulici današnje "woke" kinematografije i nemilosrdno ostavljen da skonča u truloj hrpetini politički korektnog filmskog smeća. Negdje među cinefiličkim otpadom o čitavoj brigadi mladih Sirijki koje, najednom, u jeku ratnih stradanja istražuju svoju seksualnost, među mađarskim seljacima koji u troipolsatnoj metafori Orbanova režima komadaju grumen krumpira, u smrtonosnom zagrljaju filmske kombinatorike gdje Nijemac spašava Židova i obratno, u sličnim prokušanim srcolomkama ove jalove dramske ere - poginuo je erotski triler, tata sadržajnog noćnog programa.
Zašto ga danas više nema, gdje je novom ešalonu glumica jedna Linda Fiorentino ili Madeleine Stowe koje su, kao sineastičke svećenice žanra, po filmu obećavale makar jednu soft porn scenu s fatalnim ishodom? Uz dijalog koji počinje otprilike ovako: "Jesi li još pravnik?" - "Jesi li još kučka?".
Možemo li raspravljati o tome da je erotski triler zaslužio jednu takvu smrt, karakterističnu za čitav filmski kanon, da je umro od svog ili tuđeg bodeža, pod titrajućom neonkom, u zapušenoj ulici, od onoga od kojeg se najmanje nadao?
Sramežljivi počeci
Sramežljivi počeci erotskog trilera prepoznaju se ranih 80-ih, krajem dekade i ulaskom u 90-e počinje njihova zlatna era, a okrutno umirovljenje bilježimo nakon 2000-ih, kad mu se lijepi biljeg mizoginog, šovinističkog žanra i posprema u špajzu filmske umjetnosti. Otamo će, nakon toga, izviriti tek ponekad, u grotesknom pokušaju nekih nostalgičnih režisera da, u nečemu što bi se prije nazvalo ispadom nego filmskim ostvarenjem, jednu jalovu Disney generaciju upozna sa zaboravljenim pervertitom iz ormara.
Naime, osamdesetih je, pojavom videokaseta, iščezao monopol kinoplatna na vruće, seksi scene - ljudi su, u svojim dnevnim boravcima, zahvaljujući VCR-u, imali mnogo komforniju, intimniju alternativu, a erotski trileri postali su jedan od najisplativijih žanrova za kućno gledanje. Jeftina produkcija privlačila je provokativnim naslovima i eksplicitnim futrolama - prihod od prodaje bio je golem; ukupno je 80-ih i 90-ih snimljeno više od 300-tinjak erotskih trilera, a debela se većina nije ni pojavila u široj distribuciji nego je odmah lansirana na police videoteka. Zločinačka zavjera bila je samo izgovor da se na ekranu pokaže golotinja.
Ubojstva, napete istrage i hajke bile su praktični mehanizam kojim su se erotske scene umatale u masovni proizvod za zgrtanje zelembaća. Frederic Beigbeder je napisao, valjda zaboravljajući na postojanje ovog žanra; "Ono što bi sada bilo dobro za razvoj kinematografije; snimiti pornić u kojem bi glumci vodili ljubav govoreći jedno drugom 'Volim te', umjesto, 'Osjećaš ga, ha, kurvetino?!' Ovim kanonom vodili su se i tvorci žanra. Softcore pornografija neće zaraditi stotine milijuna, ali napeti triler s nekoliko pokidanih živaca i korektnom kamerom sasvim je novi par cipela.
Priče o ljubavi
Svi su erotski trileri, konačno, priča o ljubavi - nekad je divlja, nekad patološka, nekad zaslijepljena, u svakom slučaju zrela za opsežnu dijagnostiku. Da bi bila efektna, ona se dočarava razgovorom tri filmska jezika - softcore pornografijom, noir-trilerom i klasičnom dramom. Na sreću za svakog ljubitelja dobrog erotskog trilera, u ovom su se miš-mašu početkom 80-ih pronašli neki od najeminentnijih redatelja generacije.
Uz sve što znamo o sazrijevanju, energičnom rasplamsavanju i šokantnom odumiranju erotskih trilera - možemo identificirati tri redatelja u čijim se kreativnim kuhinjama tijekom čitavog jednog desetljeća na laganoj vatri "dinstao" ovaj nepošteno izvrijeđan, a spektakularni žanr - Briana De Palmu, Adriana Lynea i, konačno, Paula Verhoevena, čije "Sirove strasti" gotovo tri desetljeća kasnije poput štucavice podsjećaju na neprežaljeni filmski stil koji je u svojem kratkom ekspozeu zaveo i opčinio Hollywood, samo da bi se od njega, naposljetku, u jeftinoj parnici, tragično rastao.
Brian De Palma prvi je pravi erotoman 80-ih. De Palma, koji je kao dijete gledao Hitchcockovu "Vrtoglavicu" i nakon toga odlučio postati redatelj, bio je i jest voajer. U onom klasičnom, parafiličnom smislu gdje osoba postiže seksualno uzbuđenje zavirujući pod lancune i zavjese sugrađana. Za De Palmu, voajerizam je neprestana, samorazumljiva atrakcija, zabava koja može osvojiti više od spektakularne akcijske scene - i možemo se složiti da je u pravu. Tijela koja se vrzmaju po prozorima mogu reći mnogo više od jedne dosadne introspektivne tirade i monologa.
Skriveni pogled, (jer koji drugi čin gledanja je tako informativan?), glavni je način komunikacije s okolinom, a "virkanje" praktična metoda razumijevanja ljudi. Filmovi za gledanje: "Obučena da ubije", "Vrućina tijela". Posebno treba istaknuti voajersku odiseju "Vrućina tijela" s mladom Melanie Griffith, nekoliko dovitljivih invazija na tuđu privatnost, soundtrackom Pina Donaggia i dramskim finišem koji završava scenom tuširanja - De Palma je tu nepopravljiv.
Točno polovicom 80-ih na redu je revolucija za svijet erotskih trilera. Prvo će Adrian Lyne, virtuoz žanra, režirati "9 1/2" tjedana; Kim Basinger zaljubljuje se usred New Yorka u Mickeyja Rourkea, na ekranu se događa eksplozivna erotska misa, a sve muzički prate Joe Cocker i "Slave To Love'" Bryana Ferryja. Film je dobio tri nominacije za Zlatnu malinu - ova će se "nagrada" i kasnije neumorno baviti žanrom, kao dosadna avet snobovskog holivudskog senzibiliteta. No, "9 1/2 tjedana", ispostavit će se, samo je biskvit za sve što će uslijediti.
Dvije godine kasnije Lyne snima "Kobnu privlačnost", s Michaelom Douglasom i Glenn Close, film koji će na blagajnama okrenuti više od 300 milijuna dolara i zaraditi nekoliko nominacija za Oscara. Pravila filmske priče postavljena su vrlo koncizno - privlačnost može ubiti, a nakon tjelesnog užitka obračun se sigurno može očekivati. Sama zvonjava telefona nabija napetost, tjelesna želja pretvara se u psihozu, a na prvu spektakularna žena - u poremećenog manijaka. Antagonistica je, razumije se, plavuša, a radnja posebno okrutnog završetka ponovno se odvija u kupaonici. Hitchcock s odobravanjem kima glavom iz 60-ih.
Nakon "Fatalne privlačnosti" Michael Douglas zasjat će kao nenadmašna zvijezda erotskih trilera. U tom se žanru osjeća kao riba u vodi i uopće mu nije važno koga glumi - obudovjelog muža, pandura, ljubavnika. Paul Verhoeven zatim će snimiti "Sirove strasti", razumije se, sa zvijezdom žanra u glavnoj ulozi. Tim će ostvarenjem nizozemski režiser preokrenuti čitavu industriju naglavačke, repetirajući tajne zanata u međunožje nabrijane publike; budućoj je produkciji postavljen jasan okvir, hijerarhija i način vrednovanja - od svih erotskih trilera.
U Verhoevenovu su opus magnumu najuspješnije kombinirani elementi koji taj žanr čime onim što jest. Scena s prekriženim žilet-nogama Sharon Stone ušla je u povijest kinematografije i postala simbol ne samo erotskih trilera nego i kompletnog filmskog repertoara 90-ih. Film je snimljen prema udžbeniku i čini se da nitko poslije (ni prije) nije snimio bolji. Catherine Tramell (Sharon Stone) odijeva se identično kao Kim Novak u Hitchcockovoj "Vrtoglavici", nosi sličnu frizuru, plavuša je (naravno!), prezire djecu, manipulira muškarcima i posjeduje lavlji apetit za psihološke igrice. Femme fatale iz 50-ih prebačena je u 90-e, no ovaj joj je put dopušteno da se skine. Je li je takvu moguće voljeti i ostati živ? Srce kaže da, žanr kaže ne.
Era vegetativnih filmova
Hollywood će pokušati zaboraviti Verhoevenovu sliku - era vegetativnih filmova počet će 2000-ih, a kategorija NC-17 (nije dopušteno prikazivanje djeci mlađoj od 17 godina) postat će nešto gotovo kriminalno i protuzakonito. Feministice će reći da je femme fatale karikatura i kleveta, neuspješna žena od karijere čija je energija neurotično skrenuta u budoar, a na to će se mesarsko rasuđivanje nadovezati čitava niska filmova uz koje, umjesto kokica, eventualno možete konzumirati knedle u grlu.
Godine 2015. objavljen film "50 nijansi sive", vjerojatno jedini erotski hit u novom mileniju, koji je pokupio kolosalni novac - na blagajnama je prikupio više od milijardu dolara, što je apsolutni rekord za erotske filmove. Je li uspjeh došao zbog popularnosti romana ili su publici nedostajale lascivne scene na velikom ekranu? Vjerojatno ovo prvo, roman je prodan u 30 milijuna primjeraka pa je uspjeh filmske adaptacije bio predvidljiv.
Može se samo sanjati što bi Verhoeven ili De Palma učinili s takvim materijalom. Erotske scene traju niti minutu - kao da se operater boji držati kameru. Umjesto jazza i Bryana Ferryja - Sia i The Weeknd. Izvorna je filmska adaptacija planirala mnogo više seksualnih scena, a film je trebao dobiti oznaku NC-17. No, Universal nije Carolco Pictures 90-ih, ovdje nitko neće riskirati, radnja je jalova, likovi pojednostavljeni pa je oznaka R (nije dopušteno prikazivati djeci mlađoj od 17 godina bez pratnje roditelja) - ponosno prišivena. Film je, dakle, u prvom redu loš kao erotski triler, a zbog toga je i sve drugo loše.
No, pretkraj, tračak svjetla. Za koji mjesec treba izaći novi film Adriana Lynea, "Duboka voda", na čijem setu su se "smuvali" Ana de Armas i Ben Affleck. Očito će to biti, u skladu s Lyneovim postulatima, erotski triler - par supružnika se vara, a onda netko počne umirati. Je li se naivno nadati da ako ništa, a ono makar žanr uspije ostati živ?