Subversive Film Festival utemeljen je pred petnaest godina kao specifični kulturni format u kojem su se spajali filmski festival, humanistički simpozij i politički agitprop. U svojim zlatnim danima- pred desetak godina- SFF je punio do čepa Kino Europu. Dovodio je na radionice i predavanja proslavljene teškaše lijeve filozofije i političke misli, organizirao rasprave i predavanja, a sve to je pratio kompetentan filmski program s nizom golemih, katkad antologijskih retrospektiva.
Od tih dana promijenilo se dosta. Subversive je tuđom krivnjom izgubio glavi festivalski prostor-Kino Europa. Zbog COVID-a, festival je morao odustati od svog uobičajenog majskog termina, termina koji je bio zgodan ne samo zbog šezdesetosmaške simbolike maja, nego i zbog festivalskog vakuuma: svi "normalni" filmski festivali paze da se terminski ne sudaraju s Cannesom. Konačno- festival je ove zime izgubio i jednog od svojih važnih programera, riječkog filmskog kritičara i velikog znalca Dragana Rubešu.
To su okolnosti u kojima se od ove nedjelje Subversive resetira na tvorničke postavke. Projekcijom filma "Heroji radničke klase" srpskog režisera Miloša Pušića u nedjelju počinje 15. Subversive, opet u starom terminu i opet po starom konceptu. Tu su forumi i predavanja, ciklus radionica zvan Antikapitalistički seminar, a tu je i program (ne-nužno) politički angažiranih igranih i dokumentarnih filmova. Program kao selektorica potpisuje kritičarka Dina Pokrajac, a u izboru koji je pripremila je (i) par ozbiljno važnih filmova.
Što se forumskog dijela Subversivea tiče, tu je sva sila diskusija uživo i Zoom-om, a teme sežu od istočnoeuropske ljevice, grčke Zlatne zore, slučaja Juliana Assangea, preko odnosa klase i klime pa do Putina i rata u Ukrajini. Govornika je mnogo, stranih i domaćih, a među njima i saborska zastupnica Katarina Peović.
Filmski program donosi trideset i kusur dugih filmova, otprilike po pola igranih i dokumentarnih. Što se igranih tiče, pažnju skreće već film otvaranja "Heroji radničke klase", socijalna drama s Jasnom Đuričić i Borisom Isakovićem u glavnim ulogama. To je jedini ex-Yu film koji se ove sezone ugurao u neki program velikih festivala (Berlina). U programu su i dva nova naslova iznimno cijenjenih autora suvremenog art-filma. Prva od njih je velika Francuskinja Claire Denis kojoj na Subversiveu igra melodrama "Obje strane oštrice" sa Juliette Binoche, Vincentom Lindonom i Gregoire Colinom. Denis je vrhunska redateljica kojoj, ipak treba reći, ovo nije vrhunski film. Drugi as igranog programa je Korejac Hong sang-soo kojem će na festivalu igrati "Spisateljičin film". Riječ je o filmu koji je u Berlinu dobio Srebrenog medvjeda. Tko zna Korejčeve naslove, neće biti iznenađen da je i ovaj put riječ o konverzacijskoj komediji iz umjetničkog svijeta, bizarnijoj i začudnijoj inačici nekog azijskog Woody Allena.
Najjači naslov igranog programa- bar za mene-stiže s talijanskog juga. Riječ je o filmu "Il buco" (Rupa) redatelja Michelangela Frammantina. Film se bavi speleološkom ekspedicijom koju su torinski špiljari sproveli 1961. u kalabrijskoj zabiti. Ta tema Frammantinu služi da tematizira suodnos Sjevera i Juga, džepove predmoderne i modernizaciju, te za filozofski film o smrti. Nije Frammantino bez veze u Veneciji dobio Veliko priznanje žirija: film je remek djelo- jednom nogom Jacques Tati, drugom "Drvo za klompe".
Dokumentarni film donosi najmanje jedan antologijski naslov. Riječ je o filmu "107 majki" istaknutog slovačkog dokumentarista Petera Kerekesa (poznati su mu filmovi "Kuhanje povijesti" i "Baršunasti teroristi" koje je dijelom snimao i u Hrvatskoj). Kerekes se u filmu bavi ženskim zatvorom u Odesi u kojem među ostalima kaznu služi i 107 majki maloljetne djece. Većina njih u zatvor je dospjela zbog ubojstva partnera ili suparnice. Prema protokolu, djeca do tri godine odrastaju u zatvorskom internatu, a uznice s njima provode dva sata ujutro i popodne. No, kad dijete navrši tri godine, mora izaći iz zatvora- i to ili kod nekog od rodbine, ili u sirotište. Stoga su robijašice pod pritiskom da ili zbrinu dijete ili izmole sniženje kazne. Kerekes dramaturški promišljeno prati robijašice, djecu, te jednu od čuvarica kojoj je posao cenzura pisama.
Na programu dokumentarnog programa su i "Dnevnici iz Mijanmara", kompilacija svjedočenja o burmanskoj zbilji pod diktaturom koju potpisuje anonimni "Mijanmarski filmski kolektiv". Tu je i "Vodič za ljubav i borbu protiv kapitalizma" Francuza Basil Carre Agostinija, film koji mjesecima prati par ljevičarskih sociologa-agitatora koji pohode demonstracije, šire agitprop i raspravljaju o politici uz (francuski neizbježne) butelje vina i fin objed. Posebno je zabavna scena kad sociolozi vode djecu iz banlieua na "turistički obilazak" u skupi dio grada gdje brunch košta 120 eura, a plastične sandale 400.
Mastrer-class na festivalu održat će austrijska dokumentaristica Ruth Beckermann kojoj je u programu film "Mutzenbacher". Film prati fiktivnu audiciju za nepostojeći film po skandaloznom, anonimnom pornografskom romanu iz zadnjih godina monarhije.