Prije točno šezdeset godina jazz glazbenica Carla Bley snimila je pjesmu "Ida Lupino" posvećenu kultnoj glumici. Zašto baš njoj? Tko bi ga znao, glumačke zvijezde baš često ne inspiriraju one glazbene i mogu se sjetiti samo pjesme "Bette Davis Eyes" Kim Carnes koja bi odgovarala takvom profilu. Gotovo slučajno, prošlog tjedna je na HRT 3 emitiran jednosatni dokumentarac "Gentlemen and Miss Lupino" Clare i Julie Kupferberg koji bi mogao biti odgovor na pitanje zašto se Carla Bley baš tada sjetila glumice koja je bila ikona tvrdokuhanog filma četrdesetih i pedesetih godina. Znam da sam je prvi put gledao u filmu "Oni voze noću" Raoula Walsha, glumila je s Georgeom Raftom Humphreyjem Bogartom i Ann Sheridan, no jedino je njezina uloga bila izrazito negativna: igrala je finu gospođu udanu za Alana Halea, međutim, htjela je pošto poto Rafta koji uopće nije trzao na njezina nabacivanja. Naposljetku je ubila muža i hladno saopćila Raftu da ju je on na to natjerao i da će sve to prijaviti policiji. Nije to bilo lako igrati tih godina takve likove, bezočne i beskrupulozne, no njoj je to nekako odgovaralo. Dakako, nije baš htjela da je tipiziraju u takvim ulogama, pa je već godinu kasnije igrala u krimiću "Visoka Sierra", no ovaj put je Bogart bio naivac koji se zaljubio u šepavu osvajačicu (Joan Leslie), i ne primjećujući da bi Ida, zgodna i odlučna, dala sve za njega. Finale je jedan od najboljih u film noiru toga vremena, Bogart je zapravo pljačkaš koji čeka isplatu svoga ulova i baš mu ne paše da se Ida mota oko njegovog skrovišta u planinama. Pošalje je autobusom u Las Vegas s psićem koji mu je u međuvremenu prirastao srcu, no njih dvoje se vrate, taman kad je počela potjera na njega. Naposljetku sve jako loše završi, Bogarta ubiju, pas cvili za njim, no Ida je zadovoljna jer je shvatila da je za njenog dragana sve bolje od zatvora, koga se užasava.
Ida Lupino neko je vrijeme glumila takvu vrstu uloga, da bi 1947. raskinula s Warner Bros.-om, oni nisu patili za njom, ali ni ona za njima. Već tada je shvatila da glumi samo zbog honorara, ono što je željela bilo je praviti filmove. O glumačkom poslu znala je manje-više sve, ali se zato na svakom snimanja zanimala za finese kadriranja, tražila je poduke za pisanje scenarija, a htjela je i znati kako se produciraju pojedini projekti. Zajedno s tadašnjim suprugom Collierom Youngom (drugim po redu) osnovala je kompaniju Filmmakers Inc., cilj im je bio producirati jeftine, provokativne filmove, kakve se veliki holivudski studiji ne usude raditi. Primjer za to bio je "Bijes" (Outrage) iz 1950., priča o djevojci koja je silovana (glumi je Mala Powers, često zaposlena u B-produkcijama), koja pokušava prevladati to neugodno iskustvo. Slijedio je "Bigamist" (1953), koji je imao već kontroverzan naslov, Edmond O‘Brien glumio je počinitelja tog kaznenog djela, a Ida i Joan Fontaine glumile su njegove dvije supruge, nesvjesne da dijele istog muža. Iste godine nastao je "Autostoper", prvi holivudski film noir koji je režirala žena, a svakako najprovokativnije ostvarenje njihove kompanije bio je film o pobačaju "Neželjeno", koji je dobio veliki publicitet i o kojem je koscenaristica i koproducentica (Ida ga je samo završila nakon što se prvotni redatelj razbolio) razgovarala na radiju s Eleanor Roosevelt. Filmmakers Inc. nije dugo izdržao u borbi s velikim kompanijama, ali Ida nije htjela odustati od režije, pa se prebacila na televiziju, gdje je potpisala – između ostalih – epizode serija "Zona sumraka" i "Alfred Hitchcock vam predstavlja". Pedesetih je bila jedina redateljica u Hollywoodu, utirući put za mlađe kolegice. Potpuno dovoljno da je promoviraju u legendu, iako je šezdesetih režirala samo jedan kino film, no zato je glumačkih ponuda bilo dovoljno. Koja joj je bila najvažnija? Svakako ona u "Šampionu rodea" Sama Peckinpaha sa Steveom McQueenom, u kojem je zablistala iako je već bila u zreloj dobi.