Pravi podvig napravila je Shoghakat Vardanyan, koja je, bez ikakvog filmskog iskustva, uzela mobitel i njime bilježila neugodnu situaciju u svojoj obitelji, što dovelo do njezinog debitantskog ostvarenja "1489" (naslov predstavlja šifru za vojnike nestale na bojišnici).
Film je dobio nagradu za najbolje ostvarenje i priznanje kritike FIPRESCI na najuglednijem festivalu dokumentarnog filma IDFA u Nizozemskoj. Ona je inače klasično obrazovana pijanistica, a njezin nestali mlađi brat također je bio glazbenik, stradao je u ratu u Gorskom Karabahu 2020. Posebno je potresna završnica u kojoj je obitelj pozvana da identificira posmrtne ostatke svoga najmlađeg člana: ta scena nije za gledatelje koji se groze drastičnih prizora na ekranu. Film nas osvaja već u prvoj polovici, kad redateljica skraćuje kosu da bi što više sličila nestalom bratu, a posebno je impresivna njezina vještina u dočaravanju obiteljske nervoze i neizvjesnosti dok čekaju bilo kakve vijesti s ratišta.
Minimalistička vježba
Dirljiv je i dokumentarac "Ryuichi Sakamoto: Opus" u kojem je veliki japanski glazbenik izveo svoj posljednji koncert, naime, u ožujku prošle godine umro je od raka, a zbog bolesti već dugo nije nastupao. Film je majstorski režirao Neo Sora kao neku vrstu minimalističke vježbe, čitavo vrijeme gledamo samo glazbenika i njegov klavir, očito je da nije u nekadašnjoj formi, a crno-bijela fotografija samo naglašava asketski dojam cjeline. Kad se i zabuni, odnosno kad nije u stanju izvesti dionicu koju je zamislio, Ryuichi se glasno ispriča i zatim počinje iznova. Koncert se sastoji iz dvadeset ulomaka, to su njegovi najpoznatiji radovi, među kojima je i Oscarom nagrađena glazba za "Posljednjeg kineskog cara". Inače, prvi put smo ga vidjeli u filmu "Sretan Božić, gospodine Lawrence" iz 1983., u kojem ga je redatelj Nagisa Ôsima spojio s kolegom glazbenikom Davidom Bowiejem, igrali su ratne neprijatelje, a japanski časnik pokušava uvjeriti svog engleskog zarobljenika da je zaljubljen u njega. Ryuichi je skladao i soundtrack za taj film, a kao glumac nastupao je uglavnom u glazbenim spotovima, ponajčešće u onima u kojima je nastupala Madonna.
Problemi s opijatima
Još jedan glazbeni dokumentarac ne biste smjeli nikako propustiti, to je "Joan Baez: Ja sam glasna". O čuvenoj folk pjevačici snimljeno je puno filmova, no ovaj je zanimljiv, jer se bavi poznatim situacijama iz njezine biografije, ali na manje poznat način. Recimo, Boba Dylana, s kojim je početkom šezdesetih bila u vezi, opisala je kao muškog infantilca, a sudjelovanje u seriji koncerata "The Rolling Thunder Revue" iz 1975. za nju je bila gnjavaža od koje se oporavila albumom "Diamonds & Rust".
Nije prešutjela ni probleme s opijatima, a ni zategnute odnose koje je imala s ocem i dvjema sestrama, bit će da je ona od njih troje prošla najbolje, no mlađa Mimi bila je izložena zlostavljanju i najranije je umrla. Film je opremljen crtežima iz Joanina dnevnika, što ga čini raritetnim, pogotovo njezinim poklonicima. Onima koje glazba manje zanima, bit će itekako intrigantan portret razdoblja u kojem se razmahao portret borbe za građanska prava. Kao napola Meksikanka, i Joan je bila izložena segregaciji u školi, ali je to otrpjela kao nužnu potvrdu svoga identiteta.
"Joan Baez: Ja sam glasna" je na programu u subotu, kada na reprizi možete pogledati i odličan dokumentarac "U retrovizoru" koji je režirao Poljak Maciek Hamela, u svojevrsnoj humanitarnoj misiji. Naime, u kombi koji vozi iz Ukrajine prema Poljskoj prima sve kojima je potrebna takva usluga, pa se postava u njegovu vozilu neprestano mijenja. Nije to baš ni jednostavan put, neprestano nailaze na patrole na cesti, moraju izbjegavati minirane dijelove, no u manje od sat i pol imate dojam da ste upoznali bar pedesetak ljudi.
Nije baš tako, no Hamela je napravio krajnje uzbudljiv portret zemlje u kojoj su stanovnici morali navrat nanos bježati iz svojih domova.
