Ivor Martinić jedan je od najcjenjenijih hrvatskih dramatičara. Njegovi tekstovi izvode se diljem Europe, a u Hrvatskoj ga postavljaju najbolji režiseri. Taj Martinićev uspjeh počeo je 2010., kad je mladom dramatičaru s Brača prvi put jedno veliko kazalište izvelo komad. To kazalište nije bilo hrvatsko. Bilo je to beogradsko Jugoslovensko dramsko pozorište koje je tada 26-godišnjem piscu 2010. izvelo prvi tekst: "Drama o Mirjani i svima oko nje". Glavnu ulogu je igrala Mirjana Karanović.
Od te 2010. do danas Martinić se kao dramatičar potpuno afirmirao. Njegovi tekstovi, međutim, nisu baš nimalo zainteresirali hrvatsku filmsku zajednicu. Ali, srećom, i to se promijenilo. U utorak je u glavnom programu pulskog festivala prikazan film "Plavi cvijet" Zrinka Ogreste. Riječ je o prvom filmu po jednoj Martinićevoj drami te o prvom scenariju koji potpisuje sam dramatičar.
Dominantna mater
Ogrestin je film nastao upravo prema tekstu koji je 2010. Martinića izveo na scenu: prema "Drami o Mirjani i svima oko nje". A rezultat te suradnje je skroman, topao i nerazmetljiv film koji sigurno spada u vrh ovogodišnje (nevelike) pulske konkurencije.
"Plavi cvijet" je film koji se bavi jednim od temeljnih, ali zapravo malo istraživanih ljudskih odnosa: a to je odnos majke i kćeri. U Martinićevu scenariju taj se odnos propituje kroz tri generacije žena u istoj obitelji. Naslovna junakinja drame je Mirjana (Vanja Ćirić), žena srednjih godina koja radi kao činovnica u tvornici konca. Davno se razvela, prema bivšem mužu još gaji neugašenu averziju, te potajice ljubaka s nadređenim na poslu (Alen Liverić), koji je oženjen. Jednog dana joj u goste iz provincije stiže majka (Anja Šovagović Despot). Mater je još uvijek orna i dobrodržeća provincijska malograđanka. Mater i nije najzadovoljnija Mirjaninim životom, činjenicom da nema ambicija i da nema vezu. Dominantna i perfekcionistička mater u samo dan i pol izvrši invaziju na Mirjaninu svakodnevicu: napuni joj frižider, pere, pegla, ispretura interijer te napuni uši savjetima o vjeri, odgoju i muškarcima.
Mirjana ima jednako kompliciran odnos sa kćeri. Veronika (Tea Harčević) hirovita je tinejdžerica koja sanja pjevačku karijeru na engleskom, a njezina mater sve to doživljava kao nezrelo adolescentsko trabunjanje. Koliko Mirjanu nervira vlastita mater, toliko ona nervira vlastitu kćer. Koliko Mirjana svoju kćer drži nezahvalnim derištem, toliko je nezahvalno derište i sama. Ako je Mirjani vlastita mater podcjenjivanjem potkresala krila, istu stvar radi i ona.
Nagrada ljubavnika
Sve se to događa u dva dana uoči fešte u Mirjaninoj firmi na kojoj ona treba dobiti nagradu za 20 godina rada: tu joj nagradu treba predati ljubavnik, a da stvar bude neugodnija - njegova supruga Mirjani (Doris Šarić Kukuljica) peče tortu.
Martinićev se tekst, ukratko, bavi onim tako tipičnim škripcem ljudi srednje dobi, kojima se u nekom trenutku na vrat navale i zahtjevi roditeljstva, ali i briga o roditeljima koji su ostarjeli. Mirjana je svojevrsna žrtva. No - i sama nije baš cvijeće. Prema kćeri je bezrazložno otresita, lažima sasijeca odnos kćeri i njezina oca (Nikša Butijer), a flert na poslu dovede je u moralno neugodnu situaciju.
Taj scenaristički materijal Zrinko Ogresta je filmski realizirao nerazmetljivo, minimalistički i pitko. Kako to često kod tog redatelja biva, odlučio se na neočekivani i rizični kasting. Za glavnu je ulogu uzeo u filmu potpuno nekorištenu kazališnu glumicu Vanju Ćirić, koja se pokazala kao izvrstan odabir. Za ulogu majke je kontra stereotipu odabrao Anju Šovagović Despot, čime je dobio da baka umjesto vremešne provincijalke postane napadna, dominantna, logoreična malograđanka. I za ulogu unuke odabrao je zanimljivu zagrebačku studenticu glume Teu Harčević.
Od svih filmova dosad prikazanih u pulskoj konkurenciji, "Plavi cvijet" je prvi koji nema krupnijih mana. To je sigurno najujednačeniji film dosadašnjeg programa, a uz "Murinu" se čini kao zasad jedini stvarni pretendent za nagrade. Ono što je ograničavajući faktor ovom filmu je - međutim - upravo njegova produkcijska i dramaturška skromnost. Riječ je o komornom filmu o vrlo običnim ljudima iz vrlo običnog novozagrebačkog kvarta, filmu bez velikih dramskih eksplozija i glamura koji ostavlja dojam prije TV drame nego kino filma. Ogresti je - ipak - uspjelo u film usaditi ono što inače karakterizira Martinićevo pisanje. Martinić je u osnovi melodramatičar, čovjek koji ne bježi od sentimentalnosti. A "Plavi cvijet" ima efektan kraj koji funkcionira kao besprijekorna melodrama - možda neglamurozna i kuhinjska, ali opet - melodrama.
Šetač pasa
U glavnoj je konkurenciji prikazana i "Menhetenska odiseja", jedini off-projekt koji ove godine u Puli konkurira za nagrade. Riječ je o prvom režijskom radu profesora filmologije Marija Vrbančića. No, dojam je da se u Puli našao samo zato što je direkciji očajnički trebalo popuniti broj domaćih dugometražnih naslova.
Fiilm se bavi mladićem (Mladen Vujčić) koji se javi na oglas da šeta psa slavnog, vremešnog glumca (Zdenko Jelčić). Između njih dvojice stvara se čudan odnos koji postupno mijenja mlađeg: kao u nekom biohororu, mlađi se počne transformirati u psa. Ta kronenbergovsko-argentovska zamisao možda ne zvuči loše, no gledatelj se mora probiti do nje kroz sat i pol vremena loše režije, sumanute kamere i dramaturškog odvlačenja na nebitno, pa kad se "gothic" motiv pokrene, više ne marite. Pulska direkcija nije napravila uslugu filmu što ga je iščupala iz prirodnog ambijenta simpatičnog amaterizma.