Kad se na prijelazu stoljeća ulaskom Pixara i Dreamworksa u igru dogodila digitalna animirana revolucija, velike su holivudske animacijske tvrtke bile fascinirane novim alatom 3D. Nova igračka pružala je enormne mogućnosti mimetičkog iluzionizma, a kompanije su se natjecale tko će biti uvjerljiviji u dočaravanju tekstura: trave, vode, kože, dlake. Studio Pixar bio je prvi koji se odmaknuo od takvog - u biti duboko diznijevskog - promišljanja medija. Još tamo od "Incrediblesa" (2004.) Pixarovi su se filmovi počeli pomicati prema onom što je specifična prednost animacije. Postali su jednostavniji, svodljivi na čistu vizualnost. Tematski su se usmjerili prema nečem što animirani film može predočiti, a igrani ne. To je fizički nesnimljiva apstrakcija.
Unutar Pixarove produkcije cijela je jedna linija takvih filmova. U "Inside Out" (2015.) glavni su junaci bili vizualizirane emocije u junakinjinom umu. U "Soulu" (2020.) vizualizirani su svjetovi nakon i prije rođenja, a film predočava nevizualne koncepte poput duše, naravi i karaktera.
Oba spomenuta filma kao redatelj je potpisao jedan od najistaknutijih autora Pixara: Peter Docter. Isti Peter Docter nalazi se kao izvršni producent iza novog Pixarovog filma koji opet vizualizira apstrakcije. Film se zove "Elementi", a četiri sastavnice na kojima film počiva su tradicionalna četiri alkemijska elementa: voda, zrak, vatra i zemlja. Pretvarajući ih u antropomorfizirane aktere, Pixarovi su animatori na čelu s redateljem Peterom Sohnom napravili - politički film. Točnije, film o rasizmu i imigraciji.
Sohnovi "Elementi" zbivaju se u istoimenom fikcionalnom gradu, nastanjuju ga stanovnici koji pripadaju četirima elementima. Bića zraka i vode su starosjedioci, grad su prilagodili sebi, pa je on pun kaskada, vodopada i fontana. Za njima su došli imigranti zemlje koji izgledaju kao prevrnuta sadržina pitara. Posljednji su stigli vatre: doselili su se iz Vatrozemske nakon kataklizme, žive na rubu grada u getu, druže se i vjenčaju uzajamno. Junakinja filma je kći para starih Vatri koji su po doseljenju otvorili kvartovsku trgovinu. Od kćeri se očekuje da naslijedi materin i očev obrt, jer su se oni borili i odricali da uspiju u novom svijetu. Očekuje se, naravno, i da se vjenča za Vatru. A ona - vjerojatno pogađate - onda jednog lijepog dana upozna dobrostivog vodenog dečka.
"Elementi" su neuvijena politička alegorija. Film secira sjevernoameričke megalopolise u kojima je "melting pot" prošlost, a vlada multikulturalnost na način salatne zdjele. Etničke grupe žive rame uz rame, rasizmi su uzajamni i nisu samo odlika starosjedioca, rasno je do srži isprepleteno s klasnim, jednake šanse su daleko od jednakih, svatko je na ovaj ili onaj način opterećen stegom identiteta. Sohn - sin njujorških korejskih imigranata - duhovito opisuje mentalitete koje dobro poznaje, te se zafrkava s klasnim klišejima: sirote Vatre su - recimo - listom fizikalci i dućandžije, a privilegirane Vode bave se umjetnošću i dizajnom ili pak rade u državnoj upravi. Nelagoda imigracije pritom je domišljato prevedena u doslovnu pogibao: u gradu kojim dominira voda, vatra je naprosto u trajnoj opasnosti. "Elementi" su - ukratko - film zanimljive zamisli koja je vješto nadozidana u čitav animirani svijet. Ono što filmu međutim fali je nešto kreativnija pripovjedna razrada. Nakon dramske jedva pa bure u čaši vode, "Elementi" se prebrzo stušte prema formulaičnom melodramskom hepiendu. q