U osamdesetima i prvoj polovici devedesetih, Irac Neil Jordan bio je jedan od najuvaženijih anglosaksonskih i europskih režisera. Taj opravdani ugled stekao je nizom filmovima snimljenim u rodnoj Irskoj i Britaniji, poput “Anđela” (1982), “Mona Lise” (1986), ili “Plačljive igre” (1992).
U tim - svojim najboljim - filmovima Jordan je uspijevao fino pomiriti art i mainstream, europsko i američko, realizam i fantastiku. Filmovi su mu bili suptilni, doticali su se bitnih političkih, rodnih i identitetnih tema. Istodobno, bili su pripovjedački tečni, žanrovski vrlo suvisli, a Jordanu je vrlina bila ii to što je iz glumaca - poput Foresta Whitakera ili Boba Hoskinsa - znao izvući ono najbolje. Jordan je bio i ostao režiser kojeg se pamti - po likovima.
Priča o tom i takvom Jordanu završila je nekako kad i 20. stoljeće. Godine 1996. Jordan dobiva Zlatnog lava za osrednji spektakl “Michael Collins”, 1999. snima sjajnu adaptaciju Grahame Greenea “Svršetak ljubavne priče”, a onda - kraj. U novom stoljeću, Jordan snima sve slabije, pa sve rjeđe, i tek pokatkad zasvijetli na radaru kao blijedi “blip”.
Takav “blip” upravo je pred nama. U hrvatskim kinima igra psihološki triler “Greta”, Jordanov prvi film nakon šest godina, te prvi njegov film na hrvatskom repertoaru nakon 2007. i akcijskog trilera “The Brave One” s Jodie Foster. “Greta” je film u kojem se vidi da iza njega stoji stanoviti talent. No, film ipak nije ni blizu najjačim Irčevim naslovima s kraja prošlog stoljeća.
Junakinja filma “Greta” je Frances (Moretz), studentica koja se izdržava tako što konobari u finom francuskom restoranu na Manhattanu. Jedne večeri, Frances se nakon posla vraća kući i u metrou spazi zaboravljenu torbicu s novcima i dokumentima. Odluči torbicu čestito vratiti vlasnici. Vlasnica je Greta (Huppert), umirovljena i obudovjela nastavnica klavira. Riječ po riječ, Frances i Greta se zbliže, a scenarij ne osobito suptilno sugerira kako obje u toj vezi nalaze nadomjestak: Frances je friško umrla majka, a Greta ima udaljenu i otuđenu kćer.
Gledatelju nije teško pretpostaviti da će se simpatična klaviristica s francuskim naglaskom u skladu sa psiho-trilerskim konvencijama preobraziti u psihopatkinju. Upravo jer je svjestan da taj obrat nije veliko iznenađenje, Jordan ga sa scenaristom Rayom Wrightom smješta rano u film. Već nakon četvrt sata, vidimo Gretu kako prebire po Francesinom fejsu, a nakon pola sata luda starica već stalka “surogatnu kćer” satima dežurajući pred restoranom. Od tog časa, “Greta” se pretvara u film o noćnoj mori - kako se riješiti progoniteljice, koja (još) ne krši zakon? Sve to skupa vodi prema trilerskom finalu koje ima nekoliko obrata, ali i prstohvat nadrealnog humora (uključujući jednu baletnu točku s injekcijom otrova).
U današnjoj kino-ekonomici - u kojoj su kino pojeli likovi u tajicama koji lete, a srednjebudžetski su žanrovski filmovi postali domena Netflixa - Jordanova je “Greta” svojevrsni anakronizam. Riječ je o filmu koji duhom, stilom i tržišnom nišom ponajviše podsjeća na neo-noire 90-ih kao što su “Ruka koja njiše kolijevku”, “Fatalna privlačnost” ili “Misery”. Ipak, ti su filmovi bili i subverzivniji i trilerski nelagodniji od “Grete”.
U “Greti” se osjeti bivši majstor. Film ima jordanovsku atmosferu i makabrični dodir. Ali - nakon svega - ipak imate osjećaj da ste to puno puta gledali, da filmu ipak fali pripovjedačke i koncepcijske originalnosti.