Dok je originalni Woodstock iz 1969. pompozno proslavio 50. obljetnicu, Woodstock iz 1999. kao da je skrivao svoje godine. Novi dokumentarac u produkciji kablovske mreže HBO "Woodstock '99: Mir, ljubav i bijes" otkriva i zašto. Zapravo, nije to baš posve jasno, jer njegovi producenti Michael Lang (jedan od osnivača Woodstocka iz 1969.) i John Scher prekrivaju dimnom zavjesom većinu incidenata koji su se tamo dogodili.
Zajedno su pokrenuli Woodstock '94. koji je prošao bez skandala i u sličan se pothvat upustili nakon pet godina, samo što su ovaj put rekli: "Ne želimo da to bude Woodstock naših roditelja".
I nije bio. Kao prvo, nove generacije nisu imale pojma što se zbivalo 1969., kad je Wyclef Jean odsvirao na gitari taktove američke himne, pitali su nekog momka zna li tko je taj isti štos izveo na prvom Woodstocku?
Gnjevni bijelci
Naravno da nije znao, premda je iza njega velikim slovima pisalo Jimi Hendrix. U političkom životu još se raspravljalo o seksualnoj vezi američkog predsjednika Billa Clintona i pripravnice Monice Lewinsky, bio je to i kraj iluzija da ljudi na takvom položaju moraju govoriti istinu (uostalom, Richard Nixon uveo je kulturu laganja u tu profesiju), a tri mjeseca prije izveden je pravi pokolj u srednjoj školi Columbine.
Producenti Woodstocka podjarili su opće nezadovoljstvo usmjeravanjem na gnjevne 24-godišnje bijelce koji su si štošta mogli dozvoliti, pa kad je na kraju došla policija i uvela red, nije napravila ništa radikalno, no da su u pitanju bili Afroamerikanci, vjerojatno bi bilo mrtvih i teško ozlijeđenih.
Woodstock '99. održan je u mjestu Rome, 160 kilometara udaljenom od poprišta prvog glazbenog spektakla, tu je nekad bila vojna zračna baza, sad napuštena, što ju je činilo idealnim prostorom za okupljanje velikog broja ljudi (navodno je 400 tisuća posjetitelja pohrlilo na događaj koji su obilježili seksualna zlostavljanja, pljačke i tučnjave).
Prvi veliki propust organizatora bio je izostanak profesionalnih zaštitara, oni koji su se prijavili za taj posao prošli su trosatnu obuku, a kad su koncerti započeli, samo su spremili u džep svoje značke i pridružili se orgijanju prisutnih.
Mobyjevo svjedočanstvo
U obilju sugovornika trijeznim analizama izdvajao se Moby, njega je prvo zgranulo da mu ime uopće nisu naveli među sudionicima, iako se našlo mjesta za potpune anonimce. Drugo, naglasio je da je američka kultura iznenada postala homofobična i mizoginična. Gole cure i dečki hodali su uokolo (John Scher je priznao da je to bio najpromiskuitetniji događaj njegova života) i uskoro se valjali u urinu i izmetu, jer su plastični WC-i brzo otkazali svoju upotrebljivost. Tuširanja su bila zajednička, što mnogima nije odgovaralo, a grupe kao što su Limp Bizkit (pogotovo njihov frontmen Fred Durst koji je zahtijevao od publike da posegnu za negativnim u sebi) samo su doprinosile sveopćoj anarhiji.
Lang i Scher priznaju da je bilo pet-šest slučajeva silovanja, no po svjedočenju prisutnih toga je bilo puno više: jedna od sudionica zamolila je da joj se putem interneta jave zlostavljane žene i dobila je na desetke e-mailova s preciznim opisom svakog seksualnog prekršaja.
Naposljetku je sve eskaliralo u pljačku i palež (boce vode prodavali su po četiri dolara, za njima je bila velika potražnja, jer je vrućina bila neizdržljiva), tako da je to s razlogom postao Woodstock koji su svi htjeli zaboraviti. Ono što je počelo kao komedija izvrgnulo se u horor.