Prije nekih desetak dana pala je zadnja klapa igranog filma “Sveta obitelj” redateljice Vlatke Vorkapić, koju svi dobro pamtimo po kino hitu “Sonja i bik”. No za razliku od svog dugometražnog prvijenca, koji je bio komedija, Vorkapić se sada okrenula drami smještenoj u ‘60. godine prošlog stoljeća u Slavoniji. Upravo zato ekipa ovog projekta, koji su producirale Interfilm i Zillion film, provela je čak dva mjeseca na raznim lokacijama u desetak općina Brodsko-posavske i Osječko-baranjske županije.
Priča koju je osmislila scenaristica Slavica Šnur, u suradnji s Vlatkom Vorkapić, prati slavonsko selo, “koje još nisu dotakle promjene koje donose šezdesete godine prošlog stoljeća”. Bogati gazda Marko zamijeti mladu nadničarku Janju, i angažira je za berbu suncokreta i ponudi joj da se uda za njegova sina Ivu. Mladoj djevojci to se čini kao ostvarenje snova, i uskoro počinju pripreme za veliku slavonsku svadbu…
Zanimljivi glumci
Glumačka ekipa nadasve je zanimljiva, među ostalim i jer je u njoj i hvaljeni srpski glumac Nikola Đuričko, kojem je “Sveta obitelj” prvi hrvatski projekt. Đuričko je dobio ulogu gazde Marka, njegovu suprugu Anu Anita Matić Delić, sin Ivo je Ivan Čuić, a Luna Pilić je mlada nadničarka. Pored njih, tu su i Judita Franković, Aleksandar Cvjetković, Aljoša Čepl, Lidija Penić-Grgaš, Sandra Lončarić, Darko Milas te mnogi drugi.
“Sveta obitelj” nastajala je vrlo dugo, kako nam otkriva redateljica Vlatka Vorkapić, čak 13 godina.
- Ideja za ovaj film potekla je od Slavice Šnur. Točno se sjećam da je to bilo, sada već davne 2008. godine, kad mi je na jednom piću ispričala ideju. Otad je prošlo dosta vremena, i napisale smo niz verzija tog scenarija. Znam se našaliti da su neki od mojih filmova kao arhivsko vino, dugo čekaju da ih realiziram - uz smijeh uzvraća Vorkapić.
Inače, od “Sonje i bika” prošlo je također puno vremena, izašao je 2012., pa se nameću pitanja zašto joj je toliko trebalo za realizaciju sljedećeg projekta, posebno kada je njezin debitantski film postigao takav uspjeh.
Neposluh životinjica
Je li u pitanju ta famozna kletva o dobitnicima Arene, je li bila zauzeta drugim projektima, priprema li radije studiozno filmove, umjesto da brza, ili je ženama, redateljicama teško doći do projekata tj. financija za njihovu realizaciju?
- “Sonja i bik” zaista je dobro prošla kod gledatelja. Sjećam se da sam prije nekoliko godina prolazila centrom grada, i pokraj mene je prošla nepoznata žena koja je razgovarala mobitelom i nekom je rekla: “Večeras je “Sonja i bik” na Drugom programu HTV-a”, i ja sam pomislila da je to baš to što sam htjela - da ljudi zapamte film. Nakon “Sonje i bika”, koji je u Hrvatskoj pogledalo u kinima preko 98 tisuća gledatelja, ja sam slala scenarije na natječaje, ali nisu prolazili. No kako bilo, ja radim i dokumentarce i kazališne predstave, i volim to svoje “šetanje” iz fikcije u dokumentarno. I sada kada ste me zvali, bila sam na terenu, na jednom šumskom putu na otoku Cresu zbog snimanja dokumentarnog serijala o jadranskim vjetrovima. Što se tiče redateljica i teškoća dobivanja projekata, to sigurno jest dio priče. Za bolji uvid predlažem da pogledate vrijedan komparativni prikaz udjela žena u hrvatskoj i europskoj kinematografiji kolegice Katarine Zrinke Matijević. Brojke ne lažu - odgovara Vorkapić.
Snimanje “Svete obitelji” nije bilo nimalo jednostavno.
- Po čemu ću pamtiti ovo snimanje? Po mnogim stvarima. Jedna od njih je rad sa životinjama. U ovom filmu nismo imali bikove, ali imali smo kokoši, svinje, krave, konje, pse i miševe. Miševi su bili odlični, sve što su trebali, napravili su, ako ne otprve, onda u drugoj ili trećoj repeticiji. Ali zato su se kokoši pokazale vrlo nekooperativnima. Kada su nešto trebale napraviti u kadru - nisu htjele, a kad nam je trebalo da ne kokodaču izvan kadra - to su neprestano radile. Bezobraznice jedne, još su se i skrivale po sjeniku i iz prikrajka kokodakale! Zato se na setu spontano oformio cijeli “odred” šaptača kokošima, kojima ovom prilikom zahvaljujem od srca - uz smijeh uzvraća Vorkapić.
Također, Nikolu Đurička trebalo je malo nagovarati da prihvati angažman.
- Ono što je meni bilo odlučujuće kad sam ga zvala, jest to da je uloga Marka sasvim drukčija od svih uloga u kojima sam gledala Nikolu Đuričkog. To mi je bilo zanimljivo. I inače volim kad glumci rade nešto novo u mojim filmovima i predstavama, tako je i Anita Matić Delić napravila ulogu kakvu dosad nije glumila. U ovom filmu dosta je novih mladih lica, pogotovo iz Slavonije, poput, recimo, Domagoja Ivankovića, Antonije Pintarić i drugih. Također, zanimljiva mi je bila suradnja s dvije odlične glumice iz BiH - Zorice Jojić i Nataše Ivančević - zaključuje Vorkapić.
Anita Matić Delić slaže se da je dobila ulogu kakvu dosad nije imala, i koju je, kaže, jako dugo čekala.. Glumi bogatu slavonsku gazdaricu Anu, majku sina kojem je stiglo vrijeme da se ženi.
Nove vještine
- To je priča o odnosima i vremenu u kojem se tada živjelo i što patrijarhat radi i muškarcima i ženama, no više od sadržaja ne smijemo otkrivati. Kada me je Vlatka zvala i dala mi da pročitam scenarij, bila sam fascinirana i ulogom i pričom. Inače, Vlatki me predložila Slavica Šnur, jer je zapravo i pisala tu ulogu s mišlju da je samo ja igram, i to mi je veliki kompliment. No ja za to nisam znala, ili bolje rečeno, potpuno sam zaboravila taj naš razgovor otprije 12, 13 godina, jer se to više uopće nije spominjalo - govori Anita Matić Delić.
Na kraju je taj lik ipak “oživio”, slojevit, kompleksan, i kako ističe glumica, vrlo je veliki izazov za nju. Pored toga, donio joj je i prvu suradnju s Nikolom Đuričkim, koji joj igra supruga.
- Fascinirana sam zaista Nikolom, njegovim pristupom radu i time koliko je profesionalan, a s druge strane, silno duhovit, toliki šaljivdžija, što je olakšavajuće kada radite takvu dramsku priču - kaže.
Svladala je i nove vještine, jer trebalo se dobro pripremiti za ulogu, s čime su glumci počeli još u siječnju, što kroz razradu uloga s redateljicom, što kroz upoznavanje s - kokošima.
- Ivan Čuić i ja otišli smo u Sesvete kod ljudi koji imaju farmu kokoši, ljama i konja. Ja sam morala naučiti kako s kokama, a Ivan savladati jahanje. Onda smo u Slavoniji, zajedno s Nikolom, svi troje učili voziti konjsku zapregu s dva prekrasna velika lipicanera - ističe Matić Delić.
Inače, kako otkriva producent filma Ivan Maloča, pripreme, one produkcijske, trajale su čak godinu dana prije no što je pala prva klapa filma. Da nije bilo Slavonaca i njihove susretljivosti, teško bi, kaže, snimili film. Najviše im je, kaže Maloča, pomogao župan Danijel Marušić, na kojeg ih je uputila ministrica Nina Obuljen Koržinek, i načelnici sedam općina gdje smo snimali. Kako je radnja filma smještena u ‘60-e, trebalo je dočarati to vrijeme. Tako su se, primjerice, morali na sedam, osam mjesta pobrinuti da putevi izgledaju kao iz tog vremena.
- Nasipavali smo asfaltne ceste zemljom da izgledaju kao 1960 godine. No ona se nakon četiri sata od vrućine pretvarala u prašinu. Domaćini se nisu ljutili na silnu prašinu, dapače, pomagali su. Ispričavamo se svima što su zbog prašine morali ponovno prati veš, a neki su ponovno praznili i punili vanjske bazene vodom, jer su bili blatnjavi. Teško smo našli i odgovarajuće polje suncokreta, a još teže polje bundeva, jer danas se bundeve ne sade u polju nego u blizini kuće. Konje, krave, divlje svinje, miševe itd., nismo smatrali neobičnim - smije se Maloča.
“Sveta obitelj” sada je u fazi postprodukcije, a kada ona završi, ovisno o pandemiji i mjerama, najvjerojatnije će krenuti na festivale, a iduće jeseni stići u kina. Direktor fotografije je Filip Tot, scenograf Mario Ivezić, kostimografkinja Ivana Zozoli Vargović, majstorica maske Tatjana Tomšić, a izvršni producent Bojan Kanjera.