U pulskom je programu u ponedjeljak prikazan film koji od svih naslova koji se prikazuju u Areni ima vjerojatno najveći populistički potencijal. Riječ je o filmu „Leto kad sam naučila da letim“ beogradskog redatelja Radivoja Andrića. Andrićev dječji film već je u Srbiji i regiji dosegao gledanost od dvjesto tisuća gledatelja, a u Puli smo sada konačno saznali i zašto. Film je prekrasan: majstorski napravljen, vedar i pun neiskvarene dobrote.
„Leto kad sam naučila da letim“ temelji se na omladinskom romanu autorice Jasminke Petrović. Pripovijeda o beogradskoj djevojčici koja odlazi prvi put s bakom na Hvar, otok gdje joj je baka odrasla i ima rodbinu. Djevojčica (Klara Hrvanović) i baka (Olga Odanović) odsjedaju u kući bakine sestre (Snježana Sinovčić), stare otočke hipijevke kojoj se život vrti oko bilja i vrta. Ljetovanje je za Sofiju isprva živi užas: živi s dvije babe, daleko od mora, u kući punoj pauka, tarantela i kukaca. Sofija ubrzo shvati da obitelj ima i tajnu. Njena baka dugo ne razgovara s bratom (Žarko Laušević) kojem je sin poginuo u hrvatskoj vojsci, te koji sestri zamjera što je za rata ostala u Beogradu. Tijekom jednog dugog ljetnog raspusta sva se ta težina rasprši. Dobrota pobijedi, obitelj se miri, a Sofija na ljetnom otoku nalazi rođake, vršnjake i – naravno- prvu romansu.
Radivoj Andrić bio je pred petnaestak godina ozbiljni hitmejker srpskog filma. Njegovi filmovi „Kad porastem biću kengur“ i „Munje“ plijenili su početkom milenija stilskom maštovitošću, pripovjedačkom lakoćom i vještinom da u film ugrade tadašnje omladinske supkulture. Andrićev novi film pokazuje da nakon petnaest godina redatelj nije pao u formi. „Leto kad sam naučila da letim“ demonstrira istu razigranost i lakoću, ali i Andrićevo umijeće da uđe u mentalitet, komunikacijske kodove i način mišljenja generacije Instagrama i Tik-Toka.
Uz Andrićevu dinamičnu i maštovitu režiju, treba pohvaliti kameru i montažu te gotovo čitav glumački kast. U njemu posebno iskače glavna glumica Hrvanović. Film s dječjom junakinjom u praktički svakoj sceni ili prolazi ili pada na glumcu-djetetu. Ovdje je stvar prošla sjajno: Hrvanović se iskazala kao prvorazredna, darovita komičarka.
Andrićev film prvi je post-YU film o milenijalcima 2.0. No, osim toga film je i divna posveta dalmatinskoj otočkoj kulturi. U filmu se puno ljubavi rekreira otočka kultura mirisnih trava, vrta, domaćih životinja, kaića i mora, kult vina, recepti, kolači te jezik dijalektalnih brojanica i rima. Ne pamtim puno hrvatskih filmova koji su sačinili ovakvu posvetu bukoličkoj Dalmaciji.
