Dok gledate film "Kruh svagdašnji" pokojnog kurdskog redatelja Rahima Zabihija, svakako najzanimljiviji dokumentarac danas na ZagrebDoxu, ne možete se oteti dojmu da je samo snimanje bilo itekako opasno. Glavni su protagonisti siromasi koji žive u iranskom dijelu Kurdistana i jedini im je način za preživljavanje švercanje teških tereta (20-30 kilograma) preko granice: za to će dobiti novac i moći privremeno prehraniti obitelj. Rizik je velik. Zimi ih može zatrpati snijeg, ljeti vreba ubojita žega, planinski vrhunci su strmi i svladava ih samo iskusni penjač, a tu je i pogranična straža koja puca u svakoga komu tu nije mjesto i to smatra patriotskom dužnošću. Nosače zovu kulbari, to je posao koga se svi nerado prihvaćaju, ali često nemaju izbora: ništa drugo im se ne nudi, a iranska vlada ignorira njihovo zapomaganje. Čak i kad gledate scene priprema za put, one djeluju prijeteće s momcima oboružanim kalašnjikovima kako pucaju uokolo i malo nedostaje da meci pogode okupljenu gomilu.
Vezani lisicama
Zabihi je film snimao devet godina, u pauzi između svojih brojnih obaveza (bio je višestruko nagrađivan redatelj), sam ga nije dovršio jer su ga u prosincu 2018. našli u zapaljenom automobilu. Prema kurdskim agencijama, to nije bio prometni udes jer su redatelj i njegov brat Kajvan nađeni na stražnjem sjedalu vezani lisicama, no to je tek jedna od nesreća koje snalaze brojne kurdske aktiviste. Smatra se da je u pitanju bila egzekucija iranske paravojne revolucionarne garde, prije toga su uhićeni u Banehu, ispitivani u pritvoru, a dva dana nakon što su pušteni došlo je do navodne "nesreće". Poslije je policija pretraživala njihove domove, a film su završili producenti i imali s njim zapažen uspjeh po svjetskim festivalima. Primljeni su i u službeni program IDFA-a u Amsterdamu, ironično, pod iranskom etiketom, dobili su dvije nagrade u talijanskom Trentu i jednu u Južnoj Koreji na Ulju Mountain Film Festivalu. Bili su i na prestižnom Hot Docsu, ali i na Kurdskom festivalu u Londonu. Nažalost, bez Zabihija.
U Kontroverznom Doxu, možda najpopularnijem pratećem programu ZagrebDoxa, najveće zanimanje trebalo bi vladati za austrijsko-izraelski film "Nije to bila ljubav" Maye Sarfaty, koja je ne tako davno (2016.) dobila studentskog Oscara za najbolji strani dokumentarni film u Los Angelesu. Tada se natjecala s "Najljepšom ženom"; bila je to polusatna verzija priče koju je sada izložila u gotovo trostruko duljem formatu, a njezini su protagonisti mlada Helena Citron, prva od tisuću žena zatočenih u koncentracijskom logoru Auschwitz, i visokopozicionirani dužnosnik SS-a Franz Wunsch. Lijepa Židovka, prekrasnoga glasa, radila je u tamošnjem dućanu Kanada, esesovac se zaljubio u nju i ona je bila pod njegovom neformalnom zaštitom, a katkad bi ishodila i poneku povlasticu za svoje supatnice. Nije, međutim, bila svemoguća, prva sestra joj je ubijena, drugu je uspjela spasiti, ali ne i njezinu djecu, što joj je ona poslije neprestano predbacivala.
Opsjednut vezom
Paralele s "Noćnim portirom" Liliane Cavani su neizbježne, bit će da je Franz Wunsch bio više opsjednut tom vezom nego njegova ljubavnica, nastojao se izvući tako što se prijavio za premještaj na frontu, no kako je šepao, to baš nije bilo lako izvedivo. Oboje su dočekali kraj rata, ona je otišla u Izrael, gdje su je povremeno tretirali s oprezom kao ženu koja je bila u ljubavnoj vezi s nacistom, udala se, zasnovala obitelj, uostalom, kao i on, ali u Austriji. Austrijanci su vrlo nevoljko istraživali ratne zločine, 1972. je održan posljednji od tih procesa, na kojem je i Wunsch bio jedan od optuženih, pa se njegova supruga obratila Heleni kako bi svjedočila u korist njezina supruga. Delikatna situacija jer je bivša logorašica znala za zločine u kojima je njezin ljubavnik sudjelovao.
Film se doima poput kolaža, redateljica je izrezivala fotografije i stvarala nekakav zamišljeni Auschwitz, a koristila je i usluge profesionalnih animatora. Budući da njezini protagonisti nisu više među živima, i to je mogući prosede, no prilično artificijelan, pogotovo kad pokaže snimke Helene Citron u zreloj dobi; izgleda kao da je upravo izašla iz kozmetičkog salona za pomlađivanje. Ipak, sama priča tako je efektna da vas to toliko i ne smeta.