Nedavno je u Sofiji prekinuto prikazivanje filma jer su gledatelje napali homofobni prosvjednici. Isto se dogodilo i dan kasnije, u Varni. Riječ je o filmu "Blizu" belgijskog redatelja Lukasa Dhonta.
Dok trinaestogodišnjaci Léo (Eden Dambrine) i Rémi (Gustav de Waele) na velikom platnu trče kroz polje cvijeća, voze bicikl kroz šumu smijući se, dijele svakodnevicu, gledate scene dječačkog prijateljstva, nevinu energiju i iskrenu zanesenost životom koja korespondira sa svim djetinjstvima. I sa ženskim djetinjstvima. I s nesretnim djetinjstvima. Svakakvim djetinjstvima. Jer, sreća dvojice dječaka govori sve jezike.
Dhont pripovijeda o bliskosti, prijateljstvu koje dijele njih dvojica na pragu puberteta, a koje će biti grubo prekinuto homofobnim komentarima i nasrtljivošću školskih kolega. Baš kao što je i prikazivanje njegova filma u Bugarskoj više puta prekinuto nasrtljivošću homofobnih prosvjednika.
Tim je bitnije da je prošli tjedan "Blizu" dobio nagradu LUX, jer dobrim dijelom, točnije polovinom glasova, to je nagrada gledatelja zemalja članica EU. Ostatak glasova dolazi iz Europskog parlamenta, koji nagradu dodjeljuje skupa s Europskom filmskom akademijom, u partnerstvu s Europskom komisijom i udrugom Europa Cinemas.
"Blizu" je od svjetske premijere do danas pobrao razne nagrade. Počelo je s Cannesom 2022., a bio je i kandidat za Oscara.
Dhont je mlad redatelj zanimljive biografije. I prvi njegov film, "Djevojka", za koji je u Cannesu 2018. dobio Zlatnu kameru, nekad belgijski kandidat za Oscara, prikazivan na Netflixu, nije prošao bez prosvjeda. Kritizirali su ga zbog prikazivanja mladog trans iskustva iz muške perspektive s heteroseksualnim glumcem u glavnoj ulozi i nasilnim završetkom, koji se nekima učinio eksploatirajućim. S Lukasom Dhontom razgovarali smo u Europskom parlamentu u Bruxellesu sat vremena prije nego što je proglašen ovogodišnjim dobitnikom LUX-a.
* Kritike koje ste dobili za film "Djevojka" vas su, tada debitanta, prilično iznenadile?
- Jako. Takve reakcije na film ‘Djevojka‘ bile su mi škola kako se jedan nevini komad može gledati na posve različit način. A sad mi se slično događa i s ‘Blizu‘. ‘Djevojka‘ je film koji na mnogo načina govori o ženstvenosti, ovaj put sam s ‘Blizu‘ želio napraviti film o muškosti. Jer, i ženstvenost i muškost su opterećeni s puno značenja koja nameće društvo, a koja mnogi ljudi ne mogu slijediti. Mnogi od nas takvu ženstvenost ili takvu muškost ne osjećaju kao dio vlastitog identiteta.
* "Blizu" je, u nekim dijelovima priče, blizak vašim osobnim iskustvima.
- ‘Blizu‘ je film koji sam napravio ponešto se oslanjajući i na emocije koje sam i sam iskusio u djetinjstvu. Bilo je faza u mom životu, u toj ranoj adolescentskoj dobi i kasnije, kad sam se povlačio, distancirao od mojih muških prijatelja. Bojao sam se bliskosti ni sam ne znajući zašto.
Dugo me to mučilo, mislio sam da jedini takvo što osjećam. Dogodilo se da mi je prijatelj dao knjigu ‘Deep Secrets: Boys‘ Friendships and the Crisis of Connection‘ Niobe Way, američke psihologinje i profesorice razvojne psihologije na New York University. To je zapravo istraživanje koje je ona provela na 150 dječaka koji imaju različito socijalno podrijetlo i dolaze iz različitih kultura. Napravila je longitudinalno istraživanje o gubitku bliskosti među dječacima tinejdžerima, od ranih tinejdžerskih dana nadalje. Čitajući njezin rad osvijestio sam koliko je često da se dječaci u toj dobi povlače od muških prijatelja ili da se muški prijatelji distanciraju od njih. To je za mene bilo s jedne strane svojevrsno olakšanje, s druge strane tužna istina i teret.
Shvatio sam koliko je nas prošlo kroz to društvom uvjetovano ‘odustajanje‘ od muških prijateljstava. Koliko je dječaka tada, zapravo pod pritiskom društva, ‘izabralo‘ usamljenost, osudilo se na usamljenost, odustajući od onih koji su im bili bitni. Radeći ovaj film htio sam napraviti priču o usamljenosti, epidemiji usamljenosti koja je povezana s muškosti.
Emocionalne povrede zbog tako prekinutih prijateljstava nose mnogi.
* Napravili ste nježan film o - brutalnosti.
- Naše društvo napravljeno je tako da na mušku intimu odmah gleda kao na nešto seksualno i zbog toga propadaju mnoga nevina prijateljstva među dječacima. Svijet u kojem danas živimo kao da samoću glorificira više od ljudske povezanosti. Meni je bilo bitno pokazati tu nježnu, intimnu vezu među dječacima i to zašto ona propada, to nasilje koje je ruši i guši. Mnogi dječaci iz tog straha da okolina njihovo prijateljstvo ne bi povezala s nečim seksualnim prekidaju odnos, bez obzira na to prepoznaju li se kasnije kao heteroseksualni, queer, biseksualni… To je doba nježne mladosti, kad tek učimo o svijetu i o sebi.
To je film o tranziciji iz rajskog vrta u adolescenciju.
* Prvi dio filma vizualno je dojmljiv, dječaci jurcaju poljima cvijeća koja kao da naglašavaju njihovu nevinost i fragilnost. Kako se priča razvija i priroda se mijenja. Iz tog polja nevinosti oni nesvjesno ulaze u pubertet. Mijenjaju se očekivanja koja društvo od njih ima, mijenjaju se i oni, baš kao što i polja cvijeća više nisu u cvatu.
- To je dijelom povezano i s mojim odrastanjem, jer rastao sam na flamanskom selu gdje se uzgajalo cvijeće. I slike tih polja s cvijećem došle su mi spontano dok sam pisao scenarij, zapravo u prvoj slici koju sam dobio kad sam počeo razmišljati vidio sam dva dječaka koja jurcaju usred tog polja dalija. I ja sam tako trčao poljima s prijateljima.
* Kako je bilo raditi s dječacima glumcima?
- Bilo mi je važno imati dovoljno vremena da im se posvetim, upoznam ih. Jer, svaki glumac treba neki individualni pristup, tako je to bez obzira radite ili s odraslim glumcima ili s djecom. Počeli smo raditi šest mjeseci prije samog snimanja. S kamerom sam ih upoznao jako rano, jer htio sam da, kad krene snimanje scena za film, oni već budu toliko naviknuti na kameru da je neće osjećati kao neki uljez koji ih promatra, koji im se nameće. Bio glumac odrasla osoba ili dijete, teško je pokazati ranjivost ispred kamere, a to je upravo ono što sam od njih pred kamerom htio dobiti.
* Slušali ste ih pažljivo, dali im priliku da rade i na scenariju.
- Ja odavno nemam 13 godina, to je njihova dob i oni su tu imali štošta za reći, dodati priči. To je dob od koje mi odrasli možemo puno naučiti, jer je to vrijeme kad još uvijek govorimo iz srca, iskreno, bez uljepšavanja i ima velike ljepote u tome. Razvili smo međusobno povjerenje, ja sam od njih dobio puno dobrih ideja koje sam upotrijebio u filmu.
* Film niste uspjeli prikazati u Bugarskoj. Niste puno bolje prošli ni u Mađarskoj?
- U Mađarskoj film gotovo da ne može biti prikazan jer tamo imaju anti-LGBTQ zakon koji zabranjuje da se prije 22 sata uvečer u prostorima gdje bi mogla biti djeca prikazuje bilo koji sadržaj koji može biti povezan s queer pitanjima.
Taj je zakon donesen u lipnju 2021. i europske su institucije zatražile da se preispita, pokrenule postupak.
Često se događa da ljudi neprijateljstvo prema LGBTQ zajednici podvode pod nazivnik - strah za našu djecu. Boje se da bi dijete moglo biti pod utjecajem nečega što će vidjeti u svijetu ili da bi to čak moglo kasnije definirati njegov identitet. U Belgiji vidim mnoge koji prihvaćaju homoseksualce, ali samo pod određenim okolnostima, a trans ljude ne prihvaćaju, to im je previše. Boje se da bi rodna ideologija utjecala na mlade ljude da olako mijenjaju vlastiti rod i seksualnu orijentaciju.